Zašto se ne možete testirati na koronavirus ako želite?

Kako se COVID-19 širi Hrvatskom tako ljude sve više zanima zašto nije moguće lakše doći do testiranja kojima bi utvrdili jesu li bolesni ili nisu, prenosi Index.

Hrvatska, s 2.049 testiranja na milijun stanovnika, spada među zemlje s relativno malim brojem testiranja. No s druge strane, s obzirom na pogođenost epidemijom, ne stojimo loše. Ima dosta zemalja koje imaju sličan broj oboljelih ili čak veći, a koje testiraju manje.

Testiranje kao jedan od ključeva uspjeha

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) sredinom ožujka je poručila: testirajte, testirajte, testirajte. Naime, pokazalo se da neke zemlje uz široko testiranje, mjerenje temperature, izoliranje oboljelih i sl. uspijevaju dobro kontrolirati širenje virusa, čak i uz labavije mjere društvenog distanciranja koje manje štete gospodarstvu.

Jedan od takvih primjera svakako je Island koji ima 53.577 testiranja na milijun stanovnika. Naravno, treba imati na umu razne specifičnosti država, primjerice veličinu, izoliranost, bogatstvo, opremljenost zdravstvenog sustava i sl. To što vrijedi za neke države, ne vrijedi nužno za sve.

U svakom slučaju, čini se da se Hrvatska radije odlučila za strože mjere uz manje testiranja nego obratno.

Visoko postavljena letvica za testiranje

Neki ljudi po društvenim mrežama ističu da bi bili voljni sami platiti testiranje kada bi to bilo moguće kao što jest u nekim zemljama. Svatko tko se posljednjih tjedana u Hrvatskoj pokušao testirati na COVID-19 zna da su uvjeti koje treba ispunjavati da bi se smatrao pogodnim kandidatom postavljeni prilično visoko.

Prije nekoliko tjedana bolesnik sa simptomima sličnim virusu COVID-19, s povišenom temperaturom, kašljem, kratkim dahom i sl. morao je, među ostalim, ispunjavati uvjet da je bio u kontaktu s potvrđeno zaraženim ili da je bio u nekom svjetskom žarištu kao što su Kina ili Italija da bi ga testirali.

Budući da je u međuvremenu potvrđeno da virus cirkulira lokalno, ovaj uvjet više nije nužan. Prema stranici HZJZ-a, za testiranje su danas, uz neke rizične skupine, podobni svi pacijenti s teškom akutnom respiratornom infekcijom, što znači s povišenom tjelesnom temperaturom i barem jednim od znakova respiratorne bolesti (kašalj ili kratak dah) koja zahtijeva hospitalizaciju, a koja se ne može objasniti drugom etiologijom, odnosno drugom sličnom bolešću.

Procjena liječnika, infektologa i epidemiologa

Obiteljska liječnica dr. med. Arnea Bajza za Index je objasnila kako to izgleda u praksi.

„Da bi se netko naručio za testiranje, obiteljski liječnik mora biti u dogovoru s epidemiologom i infektologom“, rekla je Bajza dodavši da se većina ljudi danas ipak za testiranja naručuje preko tzv. trijažnih ambulanti.

„Oni imaju puno bolje informacije. Trijažne ambulante zato su napravljene, da budu u izravnom kontaktu s pacijentima, infektolozima i epidemiolozima. Uz to, stvari se mijenjaju iz dana u dan. Smatram da se treba držati uputa Kriznog stožera. Čini mi se da nam za sada ide relativno dobro“, oprezno je optimistična naša liječnica.

Pacijent koji je naručen za testiranje doći će u zakazano vrijeme na zakazano mjesto. Ondje će mu medicinsko osoblje uzeti dva brisa, jedan iz nosa i jedan iz ždrijela.

Zašto nema masovnijeg testiranja, čak i ako bismo plaćali?

Jedno od pitanja koje ljudi često postavljaju na društvenim mrežama je zašto se ne mogu testirati ako imaju blaže simptome, a žele znati da su negativni s obzirom na to da bolest može biti asimptomatska ili s blagim simptomima.

U Hrvatskoj ima više laboratorija koji su dovoljno stručni za testiranje. To znači da se testovi ne bi morali slati u Zagreb pa bi stvari mogle ići brže. No, veliki problem je u manjku potrebnih reagensa koje je u ovoj kriznoj situaciji teško nabaviti. Treba imati kit za izolaciju RNK i zatim još nekoliko reagensa.

Količina tih kitova na tržištu je dosta ograničena. Čak ni Nijemci trenutno ne rade testiranja onako kako bi ih radili da situacija nije izvanredna. U normalnim testiranjima obavezno se radi detekcija za dva gena i pritom se još testiraju neki kontrolni geni kako bismo bili sigurni da je test proveden kako treba i da negativan rezultat zaista znači da je test negativan, a ne loše proveden ili da se uzorak degradirao.

Konačno se sve to ponavlja tri puta. To znači da se jedan pacijentov uzorak testira najmanje tri puta, ovisno o vrsti testa. U sadašnjoj situaciji Njemačka, koja je značajno bogatija od Hrvatske, radi testiranje na jedan gen, i to jednostruko, a ne trostruko.

Hrvatska testira podrobnije od Njemačke

Zbog navedenog pouzdanost testova nije najviše kategorije. No to je ipak dovoljno u slučaju kada netko ima izražene simptome virusa COVID-19 pa je bolest potrebno samo potvrditi. U slučaju da netko nema simptoma ili mu simptomi već prolaze na taj bi način test bi u većem postotku mogao biti lažno negativan.

Zanimljivo je da Fran Mihaljević još uvijek radi dvostruko testiranje.

Komercijalni testovi bili bi skupi, a ionako ih nema

Kada bi se provodila komercijalna testiranja, njihova bi cijena, ako bi trebala biti dovoljno osjetljiva da s većom sigurnošću daju pouzdane rezultate i u slučajevima kada osoba nema simptome (dakle ima i manje virusa na svojim sluznicama), koštala bi možda i do 1.000 kuna. Međutim, ona bi unatoč svemu mogla biti netočna i pritom bi mogla pružati lažnu sigurnost jer se osoba koja je danas negativna već sutra ili čak sat kasnije može zaraziti. Bilo bi besmisleno svakih nekoliko dana plaćati skup test iznova.

Osim toga, trenutno na tržištu nema dovoljno reagensa za provođenje masovnog testiranja, čak i kada bi ih neka država bila spreman nabaviti, a upitno je i ima li dovoljno osoblja i laboratorija.

Stoga su testovi, baš kao i maske, najvažniji za one koji stvarno imaju izražene simptome i za medicinsko osoblje koje je najviše izloženo, a mora biti zdravo kako ne bi raširilo zarazu.

U takvim okolnostima najrazumnija opcija je da se testira kako to propisuje HZJZ, odnosno Krizni stožer.

Problemi s pouzdanošću testova

Pouzdanost testova ovisi o kvaliteti kemikalija i uzoraka, a ovako kako se sada radi kreće se oko 80%. Pritom će puno češća pogreška biti lažno negativan rezultat nego lažno pozitivan. Naime, testovi se često provode na pločicama s 96 ili čak 384 rupice. U njih se stavljaju uzorci uzeti od pacijenata. No uvijek se ostavlja nekoliko rupica u koje se ne stavlja ništa ili se stavljaju uzorci ili stanice za koje se pouzdano zna da ne bi smjeli biti pozitivni. Ako takav test da pozitivan rezultat u tim kontrolnim dijelovima, onda se smatra netočnim.

Problem također može biti u tome što su uzorci RNK nestabilni. Ako dugo stoje, primjerice ako iz Dubrovnika putuju u Zagreb, uzorak će se degradirati pa će biti teško detektirati RNK virusa. Stoga je decentralizacija testiranja jedan od važnih prioriteta u epidemiji.

Problem s testiranjem može biti i to što će negativan test, mada može biti lažno negativan, stvoriti lažan osjećaj sigurnosti. U tom smislu će sigurniji biti serološki testovi za antigene koji će pokazati je li netko prebolio COVID-19. Tu bi trebali biti korisni testovi koje su nedavno razvili britanski znanstvenici. Oni otkrivaju antitijela koja su prisutna u organizmu osoba koje su preboljele COVID-19, odnosno pokazuju je li osoba razvila otpornost.

Zašto su testovi skupi i zašto ih nema?

Ministar Vili Beroš i članovi Kriznog stožera više puta su objasnili kako je cijena testova za COVID-19 oko 100 eura. Mnogi se pitaju zašto su tako skupi. Na tržištu se mogu naći i jeftiniji, no njihova pouzdanost je upitna.

Za to su potrebni skupi uređaji, skupe kemikalije i skupi enzimi. U prosjeku reagensi za nekih 500 testova koštaju oko 100.000 kuna. To su realne cijene, a ne umjetno napuhane nestašicom, odnosno pandemijom jer se tu radi o enzimima i molekulama koji se moraju čuvati i slati u posebnim uvjetima.

Oni se, slično kao i biološki lijekovi, ne mogu proizvesti kemijski, masovno, u golemim količinama po relativno jednostavnim formulama, nego se kultiviraju biološki u nekim stanicama, uglavnom bakterijskim. To jako poskupljuje proizvodnju jer svaki uzgoj biološkog bića podrazumijeva skupu opremu, odgovarajuće uvjete i slično.

Zatim to podrazumijeva da se ti organizmi moraju hraniti, da imaju stabilnu temperaturu, da se sve mora stalno čistiti itd. Te enzime proizvode brojne kompanije, međutim one su sada zatrpane narudžbama, a kapaciteti za navedene procese ne mogu se preko noći izgraditi.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da si masovna testiranja uglavnom mogu priuštiti bogate zemlje, osobito one koje same proizvode sve potrebne uređaje i reagense.

foto: unsplash (ilustracija)