Vlatka Vorkapić: „Sveta obitelj napeta obiteljska priča koja iznenađuje i možda najviše činjenica da ova priča prokazuje manipulatore koji uvijek znaju naći svoje žrtve“

Kako to da ste se odlučili da vam Slavonija bude lokacija za snimanje Vašeg drugog dugometražnog filma?

Radnja filma inspirirana je jednim stvarnim događajem koji se dogodio u Slavoniji 60-ih godina. Naravno, ta se priča o jednoj obitelji mogla dogoditi i negdje drugdje u Hrvatskoj, ali i šire. Naravno, bilo bi produkcijski jednostavnije da smo tu priču prebacili recimo u okolicu Zagreba, ali Slavonija je tako vizualno inspirativna za film, ne samo njene ravnice, nego i kuće, šorovi, a također i odjeća iz tog vremena, pogotovo narodna nošnja, da bi stvarno bilo šteta da nismo ovaj film snimili u Slavoniji.

 “Sveta obitelj” je stvarno pravi “period piece” kakav se ne viđa često u hrvatskom filmu. Budući da je radnja filma smještena u Slavoniju 60-ih godina kako je tekao proces rada u tom filmskom oživljavanju prošlosti?

Jako puno sam zajedno s dijelom ekipe koji je bio zadužen za taj vizualni segment filma proučavala to razdoblje. Naše filmsko fiktivno slavonsko selo 60-ih godina smo uspjeli, da tako kažem, sastaviti tako da smo lokacije tog sela zapravo snimali u više sela. Tako je recimo u jednom selu bio zadružni dom, u drugom dućan, u trećem seoska krčma. Većina lokacija je bila u okolici Slavonskog Broda pa smo recimo glavnu lokaciju, kuću obitelji gazda Marka, pronašli u selu Gornja Bebrina i u toj kući smo proveli dosta vremena. Naravno, bilo je potrebno ceste posipati zemljom da bi se sakrio asfalt, gasila se današnja javna rasvjeta. U interijerima se također vodilo računa o rasvjetnim tijelima tako da su lusteri i lampe iz tog vremena. Imali smo sreću da Filip Tot, direktor fotografije na filmu, i njegov otac imaju poveću zbirku starih rasvjetnih tijela. Kako u filmu imamo i jednu svadbu, važno nam je bilo rekonstruirati i svadbene običaje. Meni je pomoglo i to što sam već prije radila dosta etnografskih dokumentaraca. Čak sam neke statiste u filmu, konkretno u toj sceni svadbe, i poznavala od prije s tih dokumentarnih snimanja. Također smo posebnu pažnju posvetili kostimografiji u filmu. Šezdesete godine prošlog stoljeća su vrijeme kad se još svakodnevno po slavonskim selima nosila narodna nošnja, ali je to i vrijeme kad se već počinju javljati utjecaji gradske odjeće. Može se reći da tada moda počinje utjecati na antimodu jer je narodna nošnja zapravo antimoda kao što je to recimo i današnji dress-code. Već i u fazi pisanja scenarija, a pogotovo u pripremama za snimanje odlučili smo da u koncipiranju likova zapravo stavimo naglasak na taj njihov odnos prema odjeći – koliko drže do tradicije, a koliko se od nje odmiču.

Kako biste opisali svoj radni proces tijekom predprodukcije, produkcije i montaže filma? Koliko traje taj proces? Koji Vam je najdraži dio u tom procesu?

Jedna od najljepših stvari u mom režijskom poslu mi je rad na podjeli uloga – od najvećih do onih epizodnih. Zato uvijek sama radim audicije i probna snimanja. U ovom filmu dosta je meni novih lica, kažem novih jer prije ovog filma nisam s njima radila, pogotovo s glumcima iz Slavonije poput recimo Domagoja Ivankovića, Antonije Pintarić, Vladimira Andrića, Selene Andrić i drugih. Ili recimo glumaca koje sam gledala u brojnim ulogama kao što je na primjer Sandra Lončarić ali s kojom sam sad prvi put radila. Nadam se da ću se barem s nekima od njih, ako ne sa svima, ponovo susresti na nekom novom projektu. Film smo snimali u ljeto 2021. godine, a prije toga sam imala audicije, probna snimanja i pripreme jedno 8 mjeseci prije samog snimanja.  Nakon snimanja je slijedila montaža, tu fazu rada na filmu stvarno jako volim, bilo da se radi o igranom ili dokumentarnom filmu. Ivor Šonje je montirao ovaj film, a s njim sam prije radila na jednom dokumentarnom serijalu. Montažer je, na neki način, nulti gledatelj filma, prvi s odmakom vidi materijal koji smo snimili. Slaganje snimljenih kadrova u scene, biranje repeticija, odluka o prvom trenutku reza – sve to čini tu fazu baš magičnom. Sve to izgleda na prvu jednostavno, kao ono riječ je o rasporedu, ali nevjerojatno je kako samo mala promjena puno znači, u tempu, u emociji, u naraciji. Montaža je za mene stvarno magično mjesto.

Zašto ste se odlučili snimiti ovaj film?

Univerzalnost teme, napeta obiteljska priča koja iznenađuje i možda najviše činjenica da ova priča prokazuje manipulatore koji uvijek znaju naći svoje žrtve. I o tome stvarno treba razmišljati, kako često, kao zajednica, kao društvo, padamo na tom ispitu jer ne štitimo uvijek baš najbolje one najkrhkije među nama. O tom izostanku zaštite za žrtve govori i ovaj film.

Slavica Šnur – scenaristica: „Život nije ona izmišljena slika koju se trudimo stvoriti kod promatrača, već ono što jesmo i čutimo u svojoj nutrini“

Odakle inspiracija za ovakav scenarij?

 Jedan sasvim običan dan u mojem rodnom selu Vrbanji, u Slavoniji. Zatim postavljanje nekih pitanja mojoj majci, koja se nikada ranije nisam usudila postaviti, a mučila su me na neki način. Nakon njezinih šturih odgovora, dopunjenih u cijelosti od mojeg najstarijeg brata, shvatila sam koliki nesrazmjer može biti između lica i naličja karaktera nekih ljudi i života u opće. Inspiriralo me to, jer sam zapravo shvatila koliko smo svi mi zapravo opterećeni i robujemo toj svojoj “izvanjskoj“ slici. Točnije dojmu o sebi. S tim što se u ovoj priči radi o ekstremu, koji nam može pokazati put do kaosa u kojemu ćemo se sigurno naći ako ne stanemo na vrijeme u svojem nastojanju sveopće dopadljivosti i ovisnosti o dojmovima okoline.

Budući da radnja film obrađuje I danas aktualne teme koje pogađaju mnogobrojne obitelji – Koliko ste se bojali ogoliti temu zlostavljanja do kraja

Mislim da sam kroz tekst dovoljno široko otvorila ta često kitnjasta i lijepa obiteljska “vrata pakla“ iza kojih se ponekad dešavaju najveći užasi. Vrata iza kojih vrlo nerijetko čuči neka žrtva zarobljena ili tradicijom, ili materijalnom nesigurnošću, statusnim obilježjem, strahom od otkrivanja nekog svojega hendikepa ili čak strahom za vlastiti život. A zlostavljači gotovo uvijek imaju bezbroj dopadljivih i šarmantnih lica i samo jedno jedino ružno naličje. U ostalom kao i sve takve obitelji. Konkretno u ovoj obitelji svi ukućani su žrtve istog zlostavljača i taoci tradicije i ćudoređa i neimanja izbora (Janja). Da li i koliko se što promijenilo danas?

Koji lik iz filma vam je najdraži i zašto ?

Ono što te najviše zaokupi i namuči, nekako te najviše obuzme. Za mene je to bio lik majke u ovoj priči. Raspisujući taj lik, pokušavala sam se staviti u kožu te majke, kao i u to vrijeme i okolnosti. Mislim da je taj lik nekako najkompleksniji. Dakle, biti majka, krhka i poslušna patrijarhalna supruga na čija je pleća neopravdano navaljen kamen krivnje za hendikep njezina jedinog djeteta, rezultira time da se iz žrtve i sama prometne u zlostavljača, i pri tome navlači masku velike vjernice. A zapravo u tom njezinu svijetu je vjera jedina niša u koju se može sakriti. Mislim da je Anita Matić Delić to sjajno odigrala. To mi je stvarno bio izazov.

Ali najdraži lik, točnije bi bilo likovi. To su mi definitivno bili bosanski nadničari, s Janjom na čelu. Budući da su moji roditelji upravo tako došli iz Bosanske Posavine trbuhom za kruhom u tu nekada, a iz filma se jasno vidi, kako i koliko bogatu a danas osiromašenu i zapostavljenu Slavoniju, u kojoj sam se ja rodila, oni su mi nekako sjeli najbolje. Valjda zbog te njihove skromnosti, spontanosti i zahvalnosti, kakvi su bili i moji roditelji. Upravo zato sam film i posvetila njima.

Koja je poruka filma po vama ?

Mislim da u filmu postoji čitav spektar poruka. Pitanje je samo tko će koju i na koji način iščitati. Od toga da ksenofobija nije od danas, kroz tadašnji odnos Slavonaca prema Bosancima, “mišati lozu s tim opančarima“ (odlična Sandra Lončarić), šarmantni manipulatori i prikriveni zlostavljači koji se uklapaju u sve sisteme (lik oca nevjerojatni Nikola Đuričko) hendikep koji izaziva strah od osude okoline, bijeg u pasivnost koji rezultira grijehom nečinjenja (lik Ive, sjajni Ivan Čuić), zlostavljana žena, koja postaje zlostavljačica i lažna vjernica (nevjerojatna Anita Matić Delić) i na kraju istinska žrtva u svakom smislu (doista sjajna mlada Luna Pilić)

Ako pojednostavimo, glavna poruka je, da život nije ona izmišljena slika koju se trudimo stvoriti kod promatrača, već ono što jesmo i ćutimo u svojoj nutrini.

Kakvi su vam daljni planovi u budućnosti ?

Prestala sam planirati. U ovim godinama se ne planira nego se živi. Jer shvatiš koliko te planovi razvuku i odvuku od samog sebe. Kao što kaže jedan lik u filmu “lip je ovaj život, šteta je projuriti kroz njega“. Dakle, i dalje pišem i uredno slažem svoje scenarije u “fijoku”, čekajući da se pojavi netko poput Vlatke ili Interfilma i prepozna u njima filmski ili kazališni potencijal. Ali sve ima svoje vrijeme zrijenja i sazrijevanja. Uostalom i ovom je scenariju trebalo više od 10 godina, da zaživi na filmskom platnu. Dakle pišem, samo kada sam raspoložena za pisanje. U intermezzu uređujem svoj vrt i polako razvijam jednu ideju za svoj novi dokumentarac, a dobrih knjiga nikada se načitati, kao i naljubiti se moje unuke i napričati se i nauživati s mojim suprugom, koji mi je najveća podrška u svemu što radim i uopće u životu.