Predstavljanje hrvatske reprezentacije za DOBRO World Cup u Osijeku – Tijana Korent

Godina za posebna slavlja. Tako je 2024. nazvala naša najiskusnija gimnastičarka Tijana Korent. U travnju će proslaviti 35. rođendan, ovoga tjedna u Osijeku će nastupiti na 15. DOBRO World Cupu i ono najfascinantnije – u 2024. slavi čak 30 godina gimnastičke karijere.

“Zvuči stvarno nevjerojatno. Zadržati se 30 godina u gimnastici, posebice u ženskoj gimnastici nešto je na što sam posebno ponosna. Iskreno, da mi je netko prije 30 rekao da ću se s 35 i dalje natjecati i biti konkurentna, vjerojatno bih se samo slatko nasmijala.”

Nije gimnastika bila prva opcija Čakovčanke.

“Mama me s četiri prvo odvela u plesnu školu, ali nisam se tamo pronašla. Onda je rekla da ima drugu opciju za mene, s 4,5 me odvela u gimnastičku dvoranu i evo, još uvijek se ne dam van”, smije se simpatična Tijana.

“Mislim da se prava ljubav za gimnastiku ipak rodila malo kasnije, oko 6. godine kada sam bila izabrana u selekciju u kojoj sam počela ozbiljnije trenirati.”

Nije Tijana imala jednostavan put. Zbog loših uvjeta za treniranje, zajedno s kolegom Filipom Udeom već sa 7 je prvi put odlazila na pripreme u Moskvu, od 8. pak u Bratislavu koja im je sljedećih 10-ak godina postala drugi dom…

“Koliko je bilo teško, bilo je i lijepo. Imali smo dobru atmosferu u klubu, s prijateljima s kojima sam trenirala. Svi smo bili u istom košu pa smo i bili velika podrška jedni drugima. Naravno da nije jednostavno sa 7 otići u Moskvu bez roditelja, a nije ni njima bilo jednostavno pustiti me. Nisam odlazila jednom godišnje od doma nego svako malo. Po 100 i više dana godišnje provodili smo u Bratislavi. Treniramo tamo, a kad se vratimo čekaju nas sve školske obaveze koje moramo nadoknaditi. Nije bilo lako.”

Olakšanje je došlo tek 2008. kada je njezin otac Stevo Tkalčec u Nedelišću izgradio Sportsko gimnastički centar Aton.

“Bilo je to i mentalno olakšanje, jer sam konačno bila doma. Radila sam ono što volim i to doma. Mogla sam se onda posvetiti i drugim stvarima, nisam se toliko trošila na putovanja i dobila sam novi motiv za treniranje. Izgradnja tog centra definitivno je doprinijela što sam ostala u gimnastici. Ja i danas kao i prije 30 godina imam veliku ljubav prema ovom sportu, volim biti u dvorani, volim trenirati, a i ovaj sport vam donese sjajne ljude u život, prijatelje. Uz to vidite na putovanjima nove stvari, nove kulture i time si dodatno obogatite život. Meni je gimnastika stvarno obogatila život na najljepše načine.”

I još uvijek to radi.

“Kad tijelo kaže dosta, prestat ću. Sve dok mogu, dok tijelo izdržava napore, sve dok sam konkurentna, zašto prestati? Svi mi sportaši sanjamo Olimpijske igre, i ja ih sanjam, ali sanjam i još jedno europsko finale, iako ih imam već dva, nekako bih htjela još jedno. Imam neke svoje ciljeve, voljela bih osvojiti barem još jednu medalju na Svjetskom kupu. Treba sanjati i slaviti i neke manje  uspjehe, ako ih uopće možemo nazvati manjima. Ne treba ostati zarobljen u jednom cilju koji možda nikada nećeš ostvariti. Pogotovo u gimnastici gdje je jako teško doći do Igara. Meni je svaki moj uspjeh bio za proslaviti.”

A novome slavlju nada se baš ovoga tjedna u Osijeku gdje je na proteklih 14 izdanja izborila čak 10 finala i pritom osvojila srebro 2009., broncu 2010. i 4 puta bila korak do medalje, četvrta.

“Dosta mi je tih četvrtih mjesta u Osijeku, stvarno želim medalju. Čekam je već dugo. Nisam mislila da ću se baš predbilježit za ta 4. mjesta. Ali, uz malo sreće, možda se ove godine sve okrene konačno na moju stranu. Osijek mi je definitivno jedan od najdražih turnira. Prvenstveno jer smo doma pred domaćom publikom, na jako dobro organiziranom turniru na kojem s nikada ne nađete u nepredvidivoj situaciji. Sve je nekako podređeno nama sportašima i samoj gimnastici. Na drugim turnirima se često gledaju neke druge stvari, a mi onda ne budemo na vrijeme zagrijani, ne budemo spremni, mijenjaju rasporede, kasni natjecanje… U Osijeku se uvijek sve zna, mi smo te glavne zvijezde oko kojih se sve vrti, zato svi vole doći u Osijek, tu se osjećamo posebno.”

Tijana je na startu sezone, na Svjetskom kupu u Cottbusu imala problema s leđima. Kakvo je trenutno zdravstveno stanje?

“Ide na bolje, ali bolovi su ipak usporili treninge u jednom trenutku, a i utjecalo je i na psihološki dio pripreme. Bliži se natjecanje u tvojoj zemlji i ne želiš razočarati, a nisi najzdraviji. Ponosna sam što ću ipak ove godine izvoditi jače skokove u Osijeku nego prošle godine, a s njima znam da vrijedim za finale. Za početak idemo po finale.”

Ova specijalistica za preskok prva je Hrvatica koja je ušla u jedno europsko finale po spravama. I to prije 11 godina u Moskvi, a sve je ponovila 2020. u Mersinu. U 2022. bila je 5. preskokašica na Mediteranskim igrama u Oranu, a u 45 finala Svjetskog kupa po čemu je hrvatska rekorderka, osvojila je 10 medalja.

“Često me ljudi znaju zezati hoću li trajati kao Oksana Ćusovitina. Oksana ima 48 i doista prkosi svim zakonima gimnastike i vrhunskog sporta. Nekada su ljudi govorili da si s 25-30 gotov u ženskoj gimnastici, međutim, gimnastika se promijenila i danas se može puno duže trajati. Divim se Oksani, iako je i nju polako dostiglo vrijeme, nije njena gimnastika više kao nekada, ali je i dalje dobra. Ne, ja se ne mogu zamisliti da natječem s 48 kao ona, nekada treba znati reći kad je dosta.”

To što joj gimnastika nije bila jedina preokupacija u životu kaže “razlog je što mi i dalje nije dosadila”. Tijana je završila menadžment turizma i sporta, radi u SGC Aton, a već 11 godina volontira u skloništu za napuštene mace u Čakovcu.

“Ljubav prema životinjama naslijedila sam od mame. Znam da smo kad sam bila mala imali njezinu mačku u kući. Uvijek sam voljela mace, a kad sam odrasla, kad sam imala i više vremena i financijske mogućnosti, shvatila sam da želim pomagati. Nekako mi se čini da se svijest ljudi prema životinjama danas ipak malo popravila. Ima i dalje onih kojima nije stalo do životinja, ali ako gledam širu sliku prije 10 godina i danas, mislim da se društvo ipak promijenilo na bolje, a nadam se da će biti još svjesniji koliko su životinje bitne i plemenite i koliko nam čine dobroga.”