Ima li osječki rukomet budućnost? – razmišljanja jednog tate

Na žalost, svjestan sam da većina nas ima većih problema od raspravljanja o budućnosti osječkog rukometa, ali se nadam da će se naći još poneki entuzijast koji će pročitati ovih nekoliko redaka.

Ovakva situacija je na žalost u većini dvoranskih sportova. Mlađe dobne skupine u klubovima prepuštene su same sebi i roditeljima, koji su opet prisiljeni osnivati udruge građana kako bi pokušali na legalan način financirati troškove natjecanja.

Ne sporim da grad izdvaja znatna sredstva za šport, samo je pitanje jesu li ona na pravedan i kvalitetan način raspoređena po klubovima i športskim udrugama? I što od tih sredstava pripadne mlađim kategorijama? Odgovor je ništa ili samo mrvice. Nije li društveni interes u ovim vremenima kada kućni i školski odgoj gube bitku sa ulicom, mladež pokušati uz pomoć športa skloniti sa te ulice. Tko u ljetnim mjesecima u večernjim satima dođe do Sokolskog doma i vidi desetine djevojčica i dječaka kako treniraju, zna o čemu pričam. Posebno ako nakon toga produži u Tvrđu i vidi onu drugu, ružniju sliku mladeži.

Kao tipičan primjer ove agonije naveo bih Rukometni klub Osijek koji je zasigurno nositelj kvalitete u gradu (kako to športski dužnosnici vole naglasiti) i koji prolazi vjerojatno svoje najteže razdoblje. Financijska kriza u društvu i nestašica novca u klubu rezultirala je masovnim odlaskom  prvotimaca. Teret natjecanja u prvoj ligi pao je na pleća mladića 93.-94. godište (čiji roditelji i čine većinu uprave kluba) koji se pod vodstvom gospodina Silvija Ivandije više-manje uspješno nose sa protivnicima i pozicionirani su oko sredine prvenstvene ljestvice.

Mlađa godišta kluba koja također, s više ili manje uspjeha, sudjeluju u natjecanjima svojih dobnih kategorija prepuštena su entuzijazmu i snalažljivosti roditelja. Na žalost, osim imena i grba kluba koje klinci s ponosom nose na dresovima (a koje su im kupili roditelji), sa klubom čiji su članovi ne veže ih gotovo ništa.

Hoće li ekipa nekog mlađeg godišta nastupiti na utakmici u npr. Orahovici ovisi isključivo hoće li se naći dovoljno roditelja koji su voljni svojim osobnim vozilima i o svom trošku prevesti 16-ak igrača. Da ne govorim o riziku koji preuzimaju na sebe vozeći dvoje ili troje tuđe djece.

No, nisu presudne ni te nesretne financije (iako bi bilo lijepo da klinci imaju klupske trenerke, dresove, lopte…) nego izostanak bilo kakvog interesa uprave kluba za njihove natjecateljske uspjehe i neuspjehe, uvjete u kojima treniraju i slično. Da  budem iskren, ipak postoji neka vrsta zanimanja za klince, ono se javlja periodično, obično jednom mjesečno kada se od trenera traži novac prikupljen od članarina.

Kao roditelj – akter slobodan sam spomenuti ovogodišnje uspjehe jedne od tih mlađih generacija kluba, ekipe dječaka 98.-99. godište koje vodi trener Zvonimir Domić.  Dakle, od kada  je u kolovozu preuzeo njihovo treniranje, trener Domić je s klincima osvojio 3. mjesto na Međunarodnom turniru u Hrtkovcima, 1. mjesto na Međunarodnom turniru prijateljstva u Zenici, a nakon okončanja jesenjeg dijela prvenstva nalaze se na 1. mjestu bez izgubljene utakmice. Za napomenuti je kako je sve ovo financirano isključivo iz roditeljskih džepova, odnosno iz donacija prikupljenih preko udruge „FRK“. 

Nadam se da će ovaj roditeljski entuzijazam potrajati što duže i da će se kroz udrugu “FRK“ iznaći dovoljno financijskih sredstava potrebnih da se ovoj nadarenoj generaciji omoguće što kvalitetniji uvjeti za treniranje i za nastupe na prvenstvenim utakmicama i turnirima.

O uspjesima i neuspjesima dječaka RK Osijek, generacija 98.- 99. možete više saznati na web stranici www.rkosijek.com, koju su opet pokrenuli roditelji i koja je po svom sadržaju jedinstvena.

Uprave klubova, grad i županija su na potezu, a do tada perspektivne generacije mladih osječkih športaša biti će i dalje prepuštene same sebi i entuzijazmu svojih roditelja.