FOTO Osječki putopisac Hrvoje Jurić na putovanju kroz Europu: Šetnja kroz Petrovaradin

U prošlom članku mogli ste pročitati u kakve je nevolje Hrvoje upao u Beogradu. 

‘Da ću se drugi dan putovanja probuditi na ranču Fruške gore, nisam mogao zamisliti ni u najluđim snovima. Kava, čaj, domaći kruh i džem, kolači i topla obiteljska atmosfera dočekala me čim sam sišao u dnevnu sobu.

– Moraš da jedeš, doručak je najbitniji deo dana – rekao mi je prijatelj.
– Naravno, ali ovo ovdje je i više nego dovoljno.
– Samo se ti dobro najedi, čeka nas naporan dan.
– Da? Idemo negdje? – pomalo sam bio iznenađen.
– Bolje me pitaj gde nećemo da idemo.
– Ok, ako vi tako kažete.
– Ne persiraj mi, osečam se mnogo starije! – nasmije se.

Zagotovili smo doručak i uz kavu pričali o nekim životnim temama. Pričajući s ovom obitelji imao sam osjećaj kao da se znamo cijeli život, kao da sam dio njih, a poznajemo se tek nekoliko sati.

Sjeli smo u auto i odvezli se do grada, gdje sam imao pristup internetu i dogovorio smještaj u Temišvaru preko prijatelja iz Aieseca, iako nisam bio siguran kad ću se zapravo uputiti prema Rumunjskoj. Tako sam i zamislio ovo putovanje – putujem bez obveza i, hm, sigurnog smještaja. Fora s Couchsurfingom je ta da, iako surferi ponude svoj kauč, treba proći određeno vrijeme dok oni zahtjev za kaučom zapravo i vide. U daljnjem putovanju imao sam popriličnih problema s tim, ali zato je najbolje uvijek poslati bar deset zahtjeva za smještajem, veća je sigurnost da će vam netko i odgovoriti.

Bilo je poprilično prohladno taj dan, ali je sunce na jedvite jade bacalo par snopova svojih zraka. Uputili smo se prema petrovaradinskoj tvrđavi, najljepšem dijelu Petrovaradina. Prije nego što smo došli ondje, pretpostavio sam kako sliči osječkoj, ali kad smo se zaustavili ispred vrata, nisam mogao vjerovati koliko je ogromna.

Trebalo bi mi otprilike dva dana da ju temeljito obiđem. Za razliku od osječke, ova tvrđa je uređena do maksimuma, nema niti jedne srušene ili zapuštene kuće, sve je čisto i sve ima svoje red. Postoje čak i semafori, tako da se ne stvara gužva unutar same tvrđave. Restorani, klupe, kafići, suvenirnice, pravi sadržaj koji se može ponuditi jednom turistu. S tvrđave se može vidjeti gotovo cijeli Novi Sad, Banat i Bačka kako nestaju u daljini.

– Znaš, mnogo robova je dolazilo da gradi ovu tvrđavu, a kako su ju radili, neke su odlučili da ostave unutar tvrđave, jer se zidalo velikom brzinom.
– Čekajte, ostavili su zidare unutar zida ?! – nisam mogao vjerovati.
– Da, pa nisu na vreme razmišljali o tome. Jesi bio ikad na Exitu?
– Nisam – odgovorim pomalo začuđen njegovim pitanjem – zašto?
– Ni nemoj da ideš, sin mog prijatelja je imao problema, a nije bio u lošem društvu. Ovde te nitko ne šljivi dva posto, jesi – nisi, ideš s njima!
– Glupost – pomislim.
– Ja ne razumem zašto ne održavaju taj koncert negde dalje, baš su sad našli u starom delu grada da partijaju! – pomalo je bio nervozan – i onda kad netko padne sa zidina, jadan, gurnilo ga društvo, osećao se loše. Nitko neće da kaže da je u pitanju alkohol i droga.

Ušli smo u auto i odvezli se preko jednog od mostova koji dijele Petrovaradin s Novim Sadom. Klizeći ulicama Novog Sada u novom Mercedesu imao sam osjećaj kako je vrijeme stalo. Gledao sam ljude s torbama, kesicama, svatko u svojim brigama. Zaustavili smo se kod tržnog centra Bazaar i dogovorili da se nađemo kod restorana Plava frajla.

Vrlo brzo sam se izgubio iz gomile tržnog centra i uputio se Karađorđevom ulicom prema daljini. Samo sam šetao, hodao i gledao oko sebe, upijao i razmišljao o mnogočemu. Tako to ide s pisanjem, odletiš u mislima, prepustiš se trenutku, ljudima i okolini, prebireš u sebi što, kako i kada. Nova sredina svakako ima veliki značaj u tome. Sjeo sam na neku improviziranu klupu i izvadio bilježnicu. Neko vrijeme sjedio sam i gledajući u Dunav zapisao kratke bilješke, tko zna što će nastati od toga.

Postalo je poprilično hladno, pa sam se ustao i krenuo dalje. Iz male pljoske otpio sam gutljaj ruma i šetao i šetao. S druge strane Dunavske ulice ugledao sam štand s knjigama, pretrčao preko i ni na kraj pameti mi nije bilo da ću naći knjigu svog omiljenog pisca. „Šekspir ovo nikada nije radio – Čarls Bukovski“, pisalo je na jednoj od mnogo knjiga. 450 dinara, nekih 35 kuna, može.

Prilazeći Plavoj frajli ugledao sam čovjeka srednjih godina kako u vrećicama nosi stare i iskorištene kutijice u kojima se nalazila hrana. Zapuštenog izgleda, duge brade, prljav i u papučama bez čarapa, polako je hodao i gledao prema ljudima koji su se nalazili u restoranu. Osjećao sam se tako krivo. Prišao sam mu i dao ostatak dinara od knjige, bez da sam mu rekao i jednu riječ. Makar malo sam isprao osjećaj krivnje. Ušao sam u restoran i izgubio tek, iako sam taj dan samo doručkovao.

Svaki grad ima svoje prednosti i mane, dobre i loše ljude, skitnice, lopove, lupeže i junake, par debelih političara koji drmaju sa svime i svačime i ostale, male i normalne ljude koji broje većinu, čija je svakodnevnica golo preživljavanje od prvog do prvog. Novi Sad i Petrovaradin također su u tom mlinu, zajedno s Osijekom, Vinkovcima, Rijekom, Splitom, svim većim gradovima koji su pojeli svoje građane.

– I, kako ti se čini Novi Sad? – upitao me prijatelj.
– Hm, mogu li biti iskren?
– Svakako – nasmiješi se.
– Isto kao i Osijek i drugi gradovi, ima svoje prednosti i svoje mane. Nije baš kao u Beogradu, da psi skitnice čoporativno lutaju gradom, ali ima svega.
– Lepo, vidio si otprilike celu sliku grada.
– Više-manje.
– Gde sad ideš? Hoćeš da ostaneš još kod nas?
– Idem dalje, prema Rumunjskoj, ali prije toga moram svratiti do Beograda, imam osjećaj da sam nešto zaboravio.
– Nešto od stvari?
– Ne, nešto drugo – odgovorim i ostanem zamišljen.

Osjetim kako to još nije to, nešto sam zaboravio, ali ne znam što. Vrijeme, ljude, emocije?’

Hrvoje nam je poslao fotografije mjesta koje je obišao. Gdje se Hrvoje trenutno nalazi, u kojem je smjeru nastavio svoje put – tek ćemo saznati. Osijek-Online.com gradski portal je medijski pokrovitelj Hrvojevog putovanja.

Pratite portal Osijek-Online i saznat ćete!