FOTO Osječki putopisac Hrvoje Jurić na putovanju kroz Europu: Od Beograda do Temišvara s rakijom u torbi

U prošlom članku mogli ste pročitati kako je Hrvoje proveo vrijeme u Petrovaradinu. 

‘Nakon odličnog provoda u Petrovaradinu krenuo sam vlakom prema Beogradu, iako i dalje nisam našao smještaj. U pomalo prašnjavom i ne previše čistom kupeu ostavio sam stvari i prihvatio se papira i olovke, utičnice za laptop nije bilo. Iz džepa sam izvadio knjigu  Charlesa Bukowskog koju je napisao nakon što je po cijeloj Europi promovirao svoje knjige i sudjelovao na književnim večerima. Dok sam čitao zgode i nezgode ovog starog pokvarenjaka u kupe je ušao mladić, uredno se predstavio i pitao da li je slobodno. Nakon što sam mu klimnuo glavom i maknuo svoje stvari, sjeo je nasuprot mene i gledao kroz prozor. Nije rekao ni jednu riječ, samo je šutio i gledao.

– Kamo putuješ? – upitam ga.
– U Beograd.
– Beograd? I ja isto. Neku večer sam bio tamo, pa sam pokisnuo do gole kože.
– Zašto opet ideš?
– Ne znam, vuče me nešto, praktički ga nisam ni obišao.
– Jebeš Beograd, isto kao i cela Srbija, besparica svuda.
– A tako je nekako i kod nas.
– Iz Hrvatske si? – upita me.
– Tako nekako, ti?
– Iz Lazarevca, Božo – pruži mi ruku,
– Hrvoje, drago mi je.
– Hrvoje iz Hrvatske i ideš u Beograd, to mi je malo smešno – nasmijemo se obojica.

Tek 23 godine, student, živi i radi u Novom Sadu i tek par puta godišnje vidi svoju obitelj. To mi je zvučalo tako poznato, samo nešto zapadnije. Raspričali smo se dok je vlak vozio prema Beogradu, a u naš kupe ušla je zgodna brineta s ogromnom torbom. Na kratko smo zašutjeli, pa opet nastavili, imali smo dosta zajedničkih tema. Nakon nekih 10 – ak minuta brineta je izašla iz kupea i zatvorila vrata.

– Gledaj sad, probaće da ne plati kartu – rekao mi je Božo.
– Kako, zar se to može?
– Ovo je Srbija, ovde se može ono što se nigde ne može.

Kondukter je došao do nje, brineta mu je nešto diskretno rekla i on je nastavio dalje. Nakon toga ušla je u kupe i nastavila čitati knjigu, kao da se ništa nije dogodilo. Božo i ja samo smo se pogledali i nazdravili rakijom, domaćom šljivovicom koju sam ponio sa sobom. Došavši do Beograda, zajedno smo izašli van i krenuli prema kolodvoru, na što mi je Božo rekao da ima još vremena do busa. Prava prilika za produbiti prijateljstvo i popiti koje pivo.

Ušli smo u kolodvorsku kafanu, nalik na stare restorane gdje je vrijeme stalo, s tek ponekim stalnim gostom i „izbjeglicama“ poput nas. Čim smo sjeli za stol, do nas je došao mladi konobar, ako i ima 18, i naručili smo svaki po Jelen pivo.

– Znaš, ovde nitko ne voli da priča o tome, ali rat je svima doneo zlo, teško da se neko obogatio od toga.
– Tako je i kod nas, ali opet, kad ideš u Srbiju, uvijek postoji mogućnost da ćeš sresti neku budalu, koja se i dalje bori sa svojim ratovima. Tako je i u Hrvatskoj, naletjet ćeš na prave ljude, ali i na idiote koji dižu dva prsta, slušaju narodno-oslobodilačke, ljube sliku Gotovine i Cecu. Nabijem ih ovom prilikom – nazdravio sam s Božom.
– Složio bi se – dignuo je čašu i iskapili smo do kraja – dečko, daj donesi još dva piva! – pozvao je klinca, na što je ovaj jedva reagirao i polako doneo piće. Dok smo pričali o odnosima između ova dva naroda, preko stola su nas čudno promatrala dva krupnija tipa.
– Mislim da bi trebali da promenimo temu, nekima se možda ne sviđa način na koji razmišljamo – pogledom mi je pokazao prema tipovima.
– Baš, ima i drugih tema.
– Gde ćeš sad, uskoro treba da dođe devojka kod koje ćeš da spavaš?
– Tako nekako – samo što smo ju spomenuli, Božin mobitel je zazvonio.

To je bila Tatjana, predsjednica Aieseca Srbije i rekla kako me čeka ispred kafane i ne pada joj na pamet ući unutra. Na brzinu sam srknuo pola piva, pozdravio dragog prijatelja i s Tatjanom, slatkim i šutljivim stvorenjem, tramvajem krenuo prema stanu u Novom Beogradu.

Nakon što smo prešli preko mosta, mogla se primijetiti razlika između novog i starog Beograda. Široke ulice, nove zgrade koje niču ravno pod oblake. Hvatala me neka jeza, htio sam što prije doći u stan, skinuti sve sa sebe i baciti se na krevet. Upravo sam to i učinio.

Ujutro sam se probudio uz nerazgovijetne glasove nepoznatih ljudi. Kako sam se nalazio u Aiesecovom stanu, dijelio sam ga s Tatjanom i još nekoliko studenata na razmijeni. Najviše me se dojmila Olga, studentica iz Rusije, s kojom sam se javiše od njih zbližio. Nakon kave i doručka izašao sam razgledati Novi Beograd, bez karte, mobitela i laptopa. Nakon sat vremena vratio sam se u stan, potpuno izgubljen od gužve, nebodera, sivih lica na nepoznatim ljudima i olovnog vremena koje se nadvilo nad Beogradom. Bilo je vrijeme za polazak, pa su Tatjana i Aleksandar krenuli sa mnom. Rastao sam se od svojih beogradskih prijatelja i uputio se prema kolodvoru.

Dok sam čekao tramvaj kiša je počela padati i savršeno se uklopila u sivilo ogromnog Novog Beograda. Postoji nešto, neka razlika između ta dva dijela, novog i starog Beograda, nešto što ih dijeli, a nije samo stari most. Gledajući oko sebe, ovaj novi i moderniji Beograd replika je Novog Zagreba, sa svojim širokim i prostranim parcelama na kojima su niknule nove zgrade, s novom i modernom fasadom. Replika modernih gradova, s parkiranim Porsche-ima i BMW-ima na ulazu, lijepo iskaštrenom živicom, pokošenom travom i osvijetljenim prilazom do ulaza. Moderan grad sa neboderima, niknulim pokraj romskih straćara bez struje i vode, tik do novih auto-kuća koje daju sve u pola cjene.

Možemo reći što god, ali iako kroz centar starog Beograda prolaze kamioni i bageri, on ipak ima dušu, za razliku od Novog i bezbojno hladnog Beograda. Nešto nevidljivo, bez okusa i mirisa, ali je tu, osjetiš dok se šetaš knez Mihajlovom, dok razgledaš znamenitosti, piješ pivo u pivnici, pričaš s prosjakom na ulici. Pa čak i kad gledaš sve te pse lutalice, osjećaš u sebi kako si dio nečega. Baš kao i psi, lutalica. Grad koji nema dušu, nema ni svoje stanovnike, taj grad propada i nestaje. Dok sam se tramvajem vozio prema centru grada, kondukter me je zatražio kartu, ali sam se izvukao na pressicu portala, čak i kad sam mu rekao da sam Hrvoje iz Hrvatske, na što je ovaj dodatno popizdio. Treba biti snalažljiv, što reći.

Došavši na kolodvor, ljubazna zaposlenica mi je rekla na koji peron trebam ići, ali sam se ponovno vratio k njoj, kad sam vidio kojim vlakom putujem. Doslovno sam morao tražiti peron u kojem radi svjetlo, a s obzirom da putujem nekoliko sati, i to po noći, nije mi bilo svejedno što ću se do Temišvara voziti u mraku s nepoznatim ljudima. „Oprostite gospodine, to je jedini vlak koji ide za Temišvar“- ljubazno je odgovorila.

Što je tu je, nabacio sam torbu na leđa i po vagonima tražio peron u kojem svjetlo najbolje radi. Čak mi je i kondukter, kad sam mu rekao da moram pisat i da mi treba svjetlo, predložio par perona. Nakon što sam ga našao, otvorio sam prozor jer je ustajali zrak bio nepodnošljiv. Upalio sam svjetlo, skinuo torbu i izvadio papir i olovku. Neko vrijeme ugodno sam se družio s njima, ali onda je na vrata pokucao nepoznat čovjek i upitao da li je slobodno, na poprilično lošem srpskom. Nije prestao unositi torbe, mislim da je imao četiri velike i jednu malu. Ali, te velike, to su baš bile ogromne torbe i nije mi baš bilo svejedno.

Kako je vlak krenuo i lagano klizio tračnicama, malo pomalo smo se upoznavali i sve više sam se osjećao opuštenije. Obiteljski čovjek koji u Beogradu na crno radi težak fizički posao, tri puta godišnje putuje obitelji u Bukurešt.

– Čekajte, samo tri puta godišnje vidite svoju obitelj?
– A šta ću, moraš nešta da radiš, da se dobije novac, da oni mogu da živeju tamo. U Rumunjska je teško naći posao, nema, male su plate.
– Radite u Beogradu, pa idete doma za blagdane?
– Tako nekako. Imam sina, gle – pokazao mi je sliku u novčaniku – sad mu je 15, moram da radim, dete je gladno, mora da jede, ne pita ćaću ima ili nema – tako je ponosno pokazivao na svog sina – a ovo mi je ‘ćer, ona je u Italija, imala svatovi sad.

Potpuno nepoznat čovjek, u roku od nekoliko minuta, postao mi je prijatelj, osoba koja mi je ispričala pola svog života. Tako mi ga je bilo žao, ali, tko sam ja i kako bih mu mogao pomoći?

– Ja ti znam sve da radim, koljem, šišam ovce, hranim, dobar sam da radnim, možeš da pitaš ove moje – govorio je o sebi, kad je vlak počeo usporavati – ovo ni dobra, moraš da mi pomogneš! – ustao je naglo.
– Što, što je bilo?
– Ja ti nosim rakija u Rumunjska, moraš da mi pomogneš, ne smem toliko da prenesem!
– A u vražju mater, što ćemo sad?
– Možeš da staviš nešta u svoju torbu?

– Jebi ga, što sad da radim, ajde, može! – odlučio sam mu pomoći, bez obzira na posljedice. Prebacili smo moje stvari u jednu od njegovih torbi i 10 – ak litara rakije prebacili kod mene. Nakon nekog vremena, u kupe su ušla dva ogromna policajca i pitali nas kamo idemo. Kao iz topa pokazao sam pressicu i izrecitirao kako sam novinar koji radi putopis o ljudima u vlaku, ali i svemu što se dogodi unutar vlaka.

Kad je vidio da sam iz Hrvatske, policajac se nasmiješio i počeo pričati na hrvatskom. To je bio dobar znak. Izašli smo iz kupea, a ovaj drugi je s električnom bušilicom otvorio strop kupea i pronašao nekoliko šteka cigareta. „Nisu naše, ja ni ne pušim!“ –  odmah sam izrecitirao, ali drugi policajac je rekao je sve u redu, već su našli osobu koja ih je švercala. „Ugodan nastavak puta“ – rekao je i otišli su. Prijatelj i ja vratili smo se u kupe, sjeli i pogledali jedan u drugoga.

– Mislim da je vreme da probaš – uzeo je jednu litru, otvorio i dao mi.
– Mnogo dobra, reže – rakija je bila čisti alkohol.
– Hvala ti prijatelju, izvukao si me.
– A kako bi da nije bilo mene?
– A, platio bi, tražili bi mi 20 – 30 eura i prošao bi – sasvim normalno je pričao o tome.
– Wow – pomalo sam bio zatečen – nemaš frke, daj još jedan gutljaj.

Lagano smo pričali i pili rakiju koja nas je sve više grijala, kako u kupeu grijanje nije radilo. Kad sam već došao pred Temišvar, oprostio sam se s dragim čovjekom koji mi je rekao da ga posjetim u Bukureštu kad god budem htio. Izašao sam iz vlaka, pomalo dezorijentiran, jer smo popili cijelu litru.

Kako me Ivan, mladić s kojim sam se dogovorio za smještaj, nije čekao kad je vlak došao, uputio sam se kroz mračnu i neosvijetljenu ulicu prema maloj i zapuštenoj zgradi u kojoj se nalazio kolodvor. Čekao sam nekih 10 – ak minuta, ali Ivan nije dolazio. Nije mi bilo svejedno, s obzirom da su čudni ljudi hodali okolo i par njih pitalo me nešto potpuno nerazumljivo. Kako ga nikada nisam vidio, nisam znao koga trebam očekivati. Izašao sam van na hladnu ulicu i gledao u svim smjerovima. Već sam pomislio kako pronaći neki pub i zasjest, kad mi je s leđa netko dodirnuo rame. Polako sam se okrenuo, a visok mladić stajao je ispred mene.

– Hrvoje, you are Hrvoje?
– Yes?
– My name is Ivan – nasmijao se – you’re from Croatia?
– Yes, ar… – nisam ni stigao izgovoriti, a on me prekinuo.
– Pa mulac jedan, ja sam iz Splita! – cijelo vrijeme preko mailova pisali smo na engleskom, super.
– A u vražju mater, pa što nisi ranije rekao?!
– A nemam pojma, bilo je ovako zanimljivo. Idemo u stan?
– Može, ali, daj ti meni reci, jesi za da mi što god odemo popit’?
– Uvijek!’

Hrvoje nam je poslao fotografije mjesta koje je obišao. Gdje se Hrvoje trenutno nalazi, u kojem je smjeru nastavio svoje put – tek ćemo saznati. Osijek-Online.com gradski portal je medijski pokrovitelj Hrvojevog putovanja.

Pratite portal Osijek-Online i saznat ćete!