Osječki putopisac Hrvoje Jurić na putovanju Europom – Što se dogodi u Temišvaru, ostaje u Temišvaru

Nakon što smo se našli, Ivan i ja smo krenuli prema njegovom stanu koji se nalazio 15 minuta od Trga Ujedinjenja (Piaţa Unirii). Hodajući mračnim i slabo osvijetljenim ulicama uočio sam mnogo mladih ljudi koji su se u grupama nalazili vani, iako je bilo prohladno. „Danas je dan za izlazak“ – rekao mi je Ivan -„Pogledaj malo kako su se obukli.“. Zaista, nešto mi je na njima bilo čudno, muški zagelirani, u kaputima, košuljama i hlačama na crtu. „Potpuno se furaju na talijanski stil, neki se čak trude i mladoliko izgledat, koliko je to moguće“. 

Istina, prvi pogled na njih i izgledaju poput talijana, a nakon nekog vremena fasada im pada u vodu, baš poput frajera u tatinim skupim automobilima što se vozaju po našim gradovima. Djevojke u minicama i uskim haljinama mrznu se vani, a gornji dio samo što im ne ispadne vanka, kao talijanske voditeljice. To mi je nekako ljepše izgledalo. Starim i ishabanim pločnikom prepunim rupa došli smo do zgrade, popeli se na drugi kat i konačno ušli u stan. Jedva sam čekao ostaviti ruksak i odmorit se, ali Ivan je imao drugačiji plan. 

– Ae, ne budi curica, kad ćeš opet imat prilike izaći vanka? – govorio mi je dok smo hodali prema jednom od brojnih pubova koje smo te večeri posjetili.
– Sutra navečer?
– Do sutra navečer nećeš biti u stanju za ništa, vjeruj mi!
– Kako misliš?
– A ća si doša vamo, nego se zabavit? Neš mi tu sad ić na misu!

Sivilo i mrak, gotovo idealno vrijeme za skitnice, potpuno su prekrili Temišvar koji kada padne mrak postaje pravo društveno okupljalište. Težak životni standard i prosječna plaća od 250 eura i više nego odlično odolijevaju noćnim izlascima, pubovi i noćni klubovi u kojima trešte europske trash pjesme prepuni su istih onih Talijana koje smo susreli na putu prema stanu.

Ivan i ja uputili smo se prema Bearhouse, pubu gdje izlaze svi koji izgledaju i drže se proeuropski. Kako sam nosio vijetnamku, gojzerice i vunenu kapu, odmah sam plijenio pozornost kulturno spremljenih gostiju. Sjeli smo za dugački drveni šank i jedva da smo skinuli jakne, pred nama se već našla ljupka konobarica. Bilo je kasno i niti jedna mjenjačnica nije radila i to me pomalo frustriralo, jer je nemoguće platiti u eurima.

Svejedno, cuga je bila jeftina, bar ovdje gdje smo ostali, tako da smo vrlo brzo našli zajendički jezik s konobaricama koje su nam se činile sve ljepše i ljepše. Nakon zanimljivog razgovora s konobaricom koja me vjerojatno otpilila, vratio sam se na mjesto, ali sam promašio stolicu i raširio se po sred puba koliki sam širok i dugačak. Ivan me je pridigao, a meni je bilo tako svejedno što me wannabe Talijani gledaju ispod oka.

Vraćajući se prema stanu, prošli smo pokraj spomenika o kojem mi je Ivan cijelo vrijeme pričao, ali tek kasnije sam shvatio da je Temišvar prvi europski grad s električnim osvjetljenjem. Očito od tada nisu mijenjali instalacije, probijali smo se kroz mračne ulice i koliko god nismo bili pri sebi, nije nam bilo svejedno.

Probudio sam se rano ujutro sa slušalicama na ušima i upaljenim laptopom s nekoliko otvorenih dokumenata. Napravio sam si kavu i gledao kroz balkonska vrata stana. I dalje je sivo, pomalo olovno, bezosjećajno, čemu je svakako doprinosio ogroman oblak što se nadvio nad gradom. Ispio sam kavu, ostavio Ivanu poruku i uputio se u razgledanje grada. Kako sam bio blizu, odlučio sam se krenuti prema Trgu Ujedinjenja, centru starog grada s nekoliko parkova i prekrasnim pogledom na glavni trg.

Ono što se na prvi pogled primjeti je svakako utjecaj Austro-ugarske vladavine u kojoj je Temišvar, zbog brojnih zgrada izgrađenih u baroknom i secesijskom stilu, dobio naziv „mali Beč“. Zaustavio sam se i popričao sa skupinom mladića i djevojaka koji su me na jedva razumljivom engleskom upitali zašto sam došao u Temišvar, kad imam priliku putovati do Francuske i Španjolske.

„Temišvar je put za nigdje, to će ti svako reći. Osim zgrada, crkava i pubova, ovo ovdje je sve siromašno.“ – rekao mi je jedan od njih. Nisam dijelio mišljenje, ali tu sam tek nekoliko sati. Krenuo sam dalje starim dijelom grada prema Trgu Pobjede (Piaţa Victoriei), a između ova dva trga našao se jedan manji, Trg Slobode (Piaţa Libertăţii), na kojem se nalazi kip Svetog Ivana Nepomuka, postavljen kao zaštitnik od kuge ispred Stare gradske vijećnice. Kip me neodoljivo podsjećao na kružni pil u osječkoj Tvrđi. Trg Pobjede, nazvan još i Trg Opere, simbol je revolucije iz 1989. godine i pobjede režima Nicoleia Ceauseskua i na njemu se nalazi poznati dvorac Huniazilor, najstarija zgrada u Temišvaru, podignuta još u 15. stoljeću.

Dok sam se šetao ovim „kulturnim“ dijelom grada, nisam mogao ne zamijetiti starca koji se izvalio na platon prepun starih štednjaka i samo ležao. Prišao sam mu, pogledao da li je živ, na što je nešto promrmljao. Nedugo, samo nekoliko desetaka pokraj mene, doslovno je proletio noviji Passat.

Vratio sam se po Ivana u stan i zajedno smo se uputili prema Bearhouseu vidjeti kakvu smo štetu sinoć napravili.

– Ja ti ovdje živim već nekih godinu dana i moram ti priznat’ da se teško navikavam na ovakav život.
– Misliš na bijedu i siromaštvo?
– Ma ne, s te strane mi je dobro, ja ti ovdje fino zarađujem.
– Zato si i pristao častiti prvu večer – potapšao sam ga.
– Stari, ovdje, s ovom plaćom, mogu kupiti sve što požeim.
– Sve?
– Što god te zanima, što god trebaš, ovdje je dostupno. Treba samo znati prave ljude i imati nešto novca.
– Zvučiš mi kao mafijaš – na što se nasmijao.
– Ne, ne na taj način, to ti je ovdje sve normalno. Tko ima paru, ima što god poželi! – Da, tako nekako je i kod nas. Da li ti nedostaje Hrvatska? – šutio je neko vrijeme i zamišljeno gledao u policu s pićem.  
– Ne – kratko odgovori – sve što mi treba imam ovdje, ali… – otpio je pivo – ovdje su ljudi katastrofa.
– Kako to misliš? – Mladi ljudi, ljudi s posla! Evo, neki dan smo tek nakon šest mjeseci šta zajedno radimo, kao ekipa, izašli vanka! Je to tebi normalno?
– Pa, baš i ne, ali što ćeš, nisu svi društveni kao mi – pokušao sam ga utješit.
– A je… nego, dosta tih tema, ovdje smo da se zabavimo! Što kažeš da pozovem neke kolegice da nam se pridruže?
– Naravno, hoće nam ovo biti dosta? – izvadio sam 150 leja.
– Dosta? Misliš ih vodit na večeru? – nasmijao se i okrenuo broj.

Nakon nekih 20-ak minuta pridružile su nam se dvije zgodne i vrlo komunikativne djevojke. Nastavili smo ugodno čavrljati, a sljedeće čega se sjećam je odlazak u Ivanov stan s još zanimljivijim curama i bocom votke.

Što se dogodi u Temišvaru, ostaje u Temišvaru, zaključio sam i zatvorio vrata za sobom.

Slijedeća Hrvojeva odredišta su Budimpešta i Krakow, stoga i dalje pratite ovaj zanimljiv putopis na stranicama našeg portala. 

Pročitajte još i: 

Promocija knjige ‘Bic bajs putopis’ – Hrvoja Jurića

22 dana dugo putovanju vlakom kroz Europu

Nevolje u Beogradu

Šetnja kroz Petrovaradin

Od Beograda do Temišvara s rakijom u torbi