Osječki putopisac Hrvoje Jurić: Zanimljivo je upoznavati nove ljude

Teška i mamurna buđenja postala su mi svakodnevnica, a snažna glavobolja vjeran pratitelj jutarnjeg dijela dana. Iako smo u stan ušli četvero, oko sebe nisam vidjeo nikoga, što me pomalo zabrinjavalo. Čak sam pomislio jesam li pogriješio stan. Ustao sam se, provjerio gdje je Ivan i da li je živ.
Samo mi je mahnuo rukom i okrenuo se na drugu stranu.

Stajao sam bos na pločicama, držao vruću šalicu netom skuhane kave i uz laganu melodiju Stonesovih „divljih konja“ kroz prozor promatrao stariju gospođu kako vuće drva u maloj prikolici. Prekrasna slika za dobro jutro, buđenje i vraćanje u realnost.

Provjerio sam mailove i na kratko se čuo s zaposlenicom Hrvatskih željeznica s kojom sam cijelo vrijeme bio u kontaktu i koja se maksimalno trudila pružiti mi što više informacija prije samog puta. Ivan se probudio i jedva dogegao do mene uzimajući kavu u ruke. „Teška noć, ne znam kad sam ovako ludovao zadnji puta“ – rekao mi je. Nakon što je došao k sebi, uzeli smo kartu i gledali kamo bih mogao dalje. Kako sam morao iz Rumunjske, jer za Poljsku nisam imao direktan vlak, odlučio sam se za Budimpeštu. Nakon što smo ispili kavu i dogegali se do kolodvora, zahvalio sam se Ivanu na svemu.

– Ma stari, hvala tebi što si došao, makar malo sam oživio svakodnevnicu! 
– Ma sve pet, nadam se da nisam bio naporan! 
– Naporan?! Što se mene tiče, ostani koliko god želiš! 
– Hvala ti, ali moram gibat dalje, vlak me čeka.

Pozdravili smo se i ušao sam u vlak koji je trebao krenuti svaki tren. Potpuna suprotnost prošlom vlaku, u ovom sam imao gotovo sve – svjetlo, struju, grijanje i udobna sjedala. Čak je i kondukter bio ljubazan, zanimalo ga je sve u vezi puta, pa je sjeo pokraj mene i neko vrijeme smo pričali. Oduševljenje, radost i osmijeh. To dugo nisam vidjeo na tuđem licu i zaista mi je bilo drago.

Neko vrijeme sjedio sam sam uz laptop i slušajući Stonese gledao kroz prozor. Putujem za Budimpeštu gdje sam dogovorio razgledavanje grada s ljubaznom djevojkom preko Couchsurfinga. Super stvar s ovim portalom je što ne morate nužno nekoga ugostiti, dovoljno je pronaći surfera koji želi razgledati grad.

Upravo sam tako i dogovorio, jer sam što prije htio stići u Krakow. Dok sam zapisivao bilješke, preko puta mene sjeo je bračni par u zlatnim godinama i odmah na početku ponudili su me kolačima. Nešto malo natucali su engleskog i uspjeli smo se sporazumijeti. Zanimljivi ljudi u mirovini, nakon dugog radnog staža, putuju u Beč svojoj djeci kako bi s njima i unucima proveli božićne praznike.

Nisu nešto previše shvaćali svrhu mog puta, ali kad sam gospođi, koja je sjela preko puta nas, popravio putničku torbu i odbio uzeti novac, osjetio sam kako im je bilo drago što su me susreli. Ubrzo, željeli su znati sve o mom putu, a kakva sam pričopričalica, to je potrajalo.

Reakcija svih putnika s kojima sam se do sada susreo, nakon što bih im rekao što radim, bila je i više nego pozitivna, pogotovo kad bi im rekao da ću upravo o njima pisati. Tako i sada, stariji bračni par koji je godine i godine proveo marljivo radeći bez godišnjeg odmora, sjedi preko puta mene i piše stranice mog putopisa svojim toplim očima i osmijehom, domaćim keksima, zajedno sa njihovom vršnjakinjom kojoj sam popravio torbu i koja mi je uzvratila možda najiskrenijim osmijehom što ću ga dobiti na ovom putu.

Doživotno prijateljstvo, usudio bih se reći, sklopljeno nakon nekoliko minuta i produbljeno s par sati dijeljenja sjedala u putujućoj kući gdje neznanci postaju braća. Ima nešto u tom putovanju željeznicom, velika pozitiva i dobre vibracije u zraku zahvaljujući ljudima koji su spremni podijeliti pola svog života sa osobom koju prvi puta vide.

Tako sam i ja, sa svima, lutalicom, siromahom iz Bukurešta, prekrasnom gospođom i starim bračnim parom, sve sam im rekao o sebi, svoje pobjede i poraze, ono što me muči, svoje želje i snove, jednostavno sam se otvorio i prepustio se pozornosti nepoznatih ljudi.

Ponekad, s nekim ljudima rastanak zna biti težak, jer ljude su emocionalna bića, brzo se zbliže, pogotovo ako u tom trenu osjete kako primaju potrebnu pažnju. Ponekad, htjeli ili ne htjeli, oči zasjaju i imaš osjećaj kao da gubiš bitnu osobu u životu, zauvijek.

Nekome će možda ovo izgledati smiješno, ali kad proživite ovakvo iskustvo, u potpunosti ćete razumijeti svaku riječ koju sam napisao. U kasno popodne stigao sam u Budimpeštu, na ogroman kolodvor u kojem sam jedva pronašao šalter s međunarodnim informacijama.

Vani je bilo nevjerojatno hladno, dobrano ispod nule i dok sam pokušavao gospođi za šalterom objasniti kako trebam na idući vlak za Krakow, a ne za Kazakhstan, iza mene našla se Silvija, ljupka plavokosa djevojka s kojom sam se dogovorio za couching. Nakon što mi je teta za šalterom, na lošem ruskom naglasku engleskog jezika, napravila rezervaciju za Krakow, Silvija i ja uputili protegli smo se ulicama Budimpešte.

– Recimo, na neki način tražim širu sliku. – Širu sliku?  
– Da, kad se baviš pisanjem, to je prijeko potrebno. 
– Ne samo pisanjem, ja izrađujem nakit, pa mi je potrebno svako malo odlutati negdje.

Odmah na prvu osjetiš kad je netko iskren, normalan i spreman pomoći, a za uzvrat ne traži ništa.

– I što te zanima, gdje bi htio ići? 
– Imamo cijelo popodne, svejedno mi je, ti si domaćin. 
– Aha, ovako, vjerojatno ti je poznato da se Budimpešta sastoji od Budima i Pešte, zar ne? 
– Da, čitao sam nešto o tome – davno je povijest bila. 
– Točno, e pa, mi se sad nalazimo u Pešti i od Budima nas dijeli Dunav.

Ova dva grada davno su spojena u jedan i sad čine glavni grad Mađarske. Jesi ikada bio ovdje? 
– Nisam, nažalost.  
– Nema veze, pretpostavljam da si gladan. 
– Umirem od gladi. Idemo u McDonalds? – iskreno sam upitao, nakon čega me je samo blijedo pogledala. 
– Nema šanse, ne ideš iz Budimpešte dok ne probaš naš gulaš! – uvatila me za rukav i povukla prema sebi.

Hodali smo malim i uskim ulicama Pešte i dok sam pokušao pohvatati brzopletu Silvija dok mi je pričala o nekoliko tema istovremeno, nisam mogao ne zamijetiti trgovine na kojima je pisalo happy 1 euro shop. Ulaskom u EU i prilagodbom stanovništva na skoro  mijenjanje forinte u euro, otvoreno je niz ovakvih trgovina gdje je moguće plaćati eurima, od slatkiša do srednjih kućanskih aparata.

Osim toga, za oko mi je svakako zapeo i velik broj biciklista, kojih recimo u Temišvaru i Beogradu gotovo da i nisam primjetio. Zaustavili smo se ispred zanimljivog lokala na kojem pisalo Sorozo. Na prvu, kad smo ušli unutra djelovao mi je kao pub, ali nedugo nakon što smo sjeli, ljubazna konobarica donijela nam je jelovnik. Otvorio sam, na što je Silvija prasnula u smijeh.

– Ti razumiješ mađarski?  
– Pa, baš i ne, ali sam ovo napravio čisto iz kulture – vadio sam se nekako. 
– Ne brini, dogovorili smo se za gulaš, to će te ugrijati. Što ćeš za piće? 
– Može neko tamno pivo? 
– Naravno, najbolje ti je Dreher. 
– Može – i prepustio sam se čarima mađarske kuhinje.

U ranoj mladosti ostala je bez jednog roditelja i praktički od tada sama zarađuje za život koji ju baš i nije mazio. Nije nikada išla na fakultet, niti je polagala vozački, sve obavlja biciklom, a kad putuje, trudi se putovati što jeftinije. Potpuno spontano i opušteno pričala je o sebi. Ono što je pomalo netipično za djevojku (neka mi iste ne zamjere), Silvija trenira klince u jednom lokalnom nogometnom klubu blizu Budimpešte i jako uživa u tome.

– Kako si se onda odlučila za nakit? – upitao sam ju dok sam odolijevao ukusnom gulašu i odličnom tamnom pivu. 
– Ostalo mi je mnogo nakita od bake, pa sam malo pomalo počela kombinirati s njim.

Onda sam za prijateljičin rođendan napravila ogrlicu koja se svima svidjela i tako, malo pomalo, radila sam i već sad se usavršila.

Imam i svoju malu radnju i uživam u tome – dok je pričala tako je i zvučala.  
– Lijepo je kad netko radi ono što voli i daje se maksimalno.  
– A tvoje pisanje? Živiš od toga? 
– Hm, i da i ne, vidjet ćemo kako će se u budućnosti to razvijati.

Teško je u Hrvatskoj živjeti od pisanja, gotovo nemoguće, ali nekima se i posreći.  

– Treba biti uporan. 
– Tako je – zamišljeno sam joj odgovorio.

Još neko vrijeme sjedili smo u restoranu, nakon čega smo šetali ulicama dok mi je Silvija pričala o sebi. Nisu me zanimali dvorci i zgrade, crkve, palače i muzeji, mostovi, sve što sam planirao obići smetnuo sam s uma i uživao u Silvijinu društvu.

To popodne, tih par sati, odvojio sam za novog prijatelja koji mi je pružio cijelog sebe, bez ikakvih uljepšavanja istine i stvarnosti i nije mi na trenutak bilo žao što sam tako odlučio. Došli smo do željeznice i prije ukrcanja u vlak Silvija mi je poklonila narukvicu koju je sama napravila.

– Evo, neka ti bude za uspomenu i sretno putovanje! 
– Ali, ja tebi nisam ništa poklonio! – bilo mi je zaista neugodno. 
– Ne trebaš, dovoljno je što si proveo ovih nekoliko sati sa mnom, lijepo je upoznati drage ljude.  
– Ako je tako, onda te moram zagrliti – snažno sam ju uhvatio u zagrljaj i obećao joj se javiti kad stignem u Krakow.

Ušao sam i potražio konduktera kako bi mi objasni gdje je zapravo moj kupe. Kako više nije bilo sjedećim mjesta, morao sam uzeti rezervaciju za krevet, koja je nekoliko eura skuplja od obične. 

Ukoliko putujete na ovaj način, par dana prije polaska rezervirajte svoje mjesto, inače bi vas rezervacija mogla skupo koštati. Došavši do kupea, imao sam što vidjeti – šest kreveta, pet zauzeto, a moj je skroz gore. Od odmora i spavanja opet ništa, bit ću prisiljen probdjeti još jednju noć. Prije nego što ću ući u kupe i ostaviti torbu, meni i mladiću mojih godina prišao je kondukter i upitao nas želimo li se prebaciti u kupe pokraj koji je bio prazan.

Objeručke smo prihvatili prijedlog i predali karte kondukteru. Prednost noćne vožnje je što kartu ostaviš kod konduktera i nitko ti ne ulazi u kupe dok spavaš. Ujutro, prije nego što stigneš do mjesta odredišta, kondukter ulazi u kupe, kulturno te budi i vraća ti kartu.
Ostavio sam torbu na srednjem krevetu, bacio cipele ispod i izvali se na zadnji krevet. Prije no što ću otvoriti limenku piva, ponudio sam „cimera“ istim, na što je potvrdno odgovorio i nasmiješio mi se. Pričao je dobrim engleskim.

– Što, zašto se smiješ? – upitam ga 
– Pogledaj u moju torbu – a u njoj se nalazilo samo pivo i par majica. 
– Kamo putuješ? – U Krakow, idem kod cure na vikend, ti?  
– Isto, mislim da ćemo se dobro slagati – i nazdravimo.

Pročitajte još i:

22 dana dugo putovanju vlakom kroz Europu

Nevolje u Beogradu

Šetnja kroz Petrovaradin

Od Beograda do Temišvara s rakijom u torbi

Što se dogodi u Temišvaru, ostaje u Temišvaru