Osječki putopisac Hrvoje Jurić na putovanju Europom: Put do Krakowa uz muške ispovijesti (1.dio)

‘U samo nekoliko minuta koje sam proveo s Tiborom uvjerio sam se u onu kako se ispravan i pozitivan čovjek prepozna na prvu. Ne znam da li zato jer smo obojica mladi, možda i vršnjaci, ali, kako bi mi osječani rekli, skontali smo se od početka.

– Sigurno nisam prvi koji te pita kako je putovat vlakom i pisati?
– Nisi, ali drago mi je što se ljudi znimaju i nije mi problem svaki puta ponovno pričati priču – otvorim nam nove limenke piva.
– Jesi li imao kakvih nezgoda?
– Pa, baš i nisam, za sada. Ma, putujem s ljudima, ne sa životinjama. Jedino što sam krijumčario rakiju na granici Srbije i Rumunjske.
– Krijumčario? Zašto?

Objasnio sam mu cijelu Kostinu priču, na što je Tibor samo slijegao ramenima.

– Da, upravo to – rekoh.
– Čovječe! – bio je izvan sebe – tri puta godišnje? Pa, kad on uopće vidi svoju obitelj?
– Čuj, ili to ili ništa, takva mu je sudbina. Ti radiš?
– Da, radim za željeznicu i imam puno veću plaću od njega – i dalje nije mogao vjerovati.
– Daj da se mi prebacimo se na vedrije teme – pružim mu limenku i nazdravimo – ideš kod cure?
– Da, obećao sam ju posjetit za praznike, ali baš mi se i ne ide.
– Zašto?
– Pa, priča je komplicirana… – otežavao je riječi.
– Gle, imamo pivo i nekoliko sati je ispred nas. Čekaj kad čuješ moju priču – polako, po tko zna koji puta, otvarao sam se nepoznatoj osobi kao da pričam sa svojim najboljim prijateljem.

Slučajnost ili realnost, još jedan mladić koji sam zarađuje za život, nešto što je kod nas rijetko baš kao i redovne plaće. Već sa 17 otišao je od roditelja i sam se školovao. Kako je uspio, to ni sam sebi ne može objasniti. Bilo je trenutaka kad nije imao što jesti, kad se stomak lijepio za leđa, ali želja za samostalnosti bila je jača. Dok je studirao upoznao je sadašnju curu čija je situacija potpuna suprotnost njegovoj – izobilje, novac i financijska sigurnost koja ju je sve više gušila. Tako su se negdje na pola puta i pronašli. Zanimljiva priča koja će uskoro imati još zanimljiviji nastavak, Tibor upravo putuje na upoznavanje kod njezinih i, naravno, tremu liječi pivom.

Pričali smo još neko vrijeme o manje više bitnim životnim stvarima dozvolivši da nam pivo razveže jezike. Nema ništa bolje od muškog prijateljstva sklopljenog na bazi limenke piva, pogotovo kad se priče poklope, a u većini slučajeva smo svi na istom konju, tj. magarcu. Slušajući Tibora ponovno sam prebirao po svojim arhivima u glavi i prisjećao se nekih prošlih dana. To valjda tako i ide, vrijeme liječi sve, pa i onaj ožiljak za koji smo mislili da nikada neće zarasti.

Tibor je zaspao, a ja sam se okrenuo svojim praznim listovima papira koji su jedva čekali da im se obratim. Prije nego što sam išta zapisao, izašao sam iz kupea na hodnik gdje je stajala starija žena i pušila, iako je pušenje u vlaku strogo zabranjeno. Pogledala me i nasmijehnula se, uzvratio sam i još neko vrijeme ju promatrao. Tih par sekunda, trenutak želje za udisanjem dima, to malo zadovoljstva nikada nisam shvaćao. Ali ona je lijepo izgledala, kao da je uživala u svakom gramu dima koji je unosila u sebe. Pretpostavljam da je tako i osjećala.

Vani je bio mrkli mrak, vlak je jurio i tek bi se ponekad vidjeli obrisi svjetala. Imao sam osjećaj kako prebrzo ulazim u ovo, sve mi leti pred očima, cijeli život, jedno veliko putovanje u kojem imam jako malo vremena i jednu priliku za uhvatit pravi vlak. Ja nisam znao ni jesam li na pravoj stanici, ali jedno sam sigurno znao. Previše sam popio da bih bilo što zapisao, morao sam se odmoriti. Ušao sam u kupe, a Tibor je bezbrižno spavao, dok mu je slina lagano curila niz desni obraz. Maknuo sam sve papire s kreveta, spremio Bukowskovu knjigu i pokrivši se debelim pokrivačem osjetio kako me današnje lutanje po Budimpešti dobrano iscrpilo.

Nakon zanimljivog sna, kondukter me je probudio kako bi mi vratio kartu i rekao da smo kroz 10 minuta u Krakowu. Sav pospan spremao sam stvari u torbu i za dobro jutro nagnuo gutljaj rakije. Ponudio sam Tiboru, na što je muški povukao i gotovo pljunuo sve iz usta. Vlak je stao i bilo je vrijeme za rastanak. Iako me je pozvao da idem s njim, odbio sam jer me je Kasia, couchsurfing poznanica, čekala na kolodvoru. Pozdravili smo se uz najbolje želje i razmijenili mailove. Zanimljiv momak, nadam se da će imati sreće s njezinim roditeljima.

Izašao sam van, a obrazi i usne su mi se kočile od hladnoće. Bilo je čudno, izmaglica, kao da će svakog trena pasti snijeg. Krenuo sam prema zgradi kolodvora gledajući oko sebe hoću li prepoznati Kasiu, iako sam ju vidio samo preko laptopa. Nakon nekog vremena u mom smjeru je potrčala dvjevojka poluduge kovrčave kose šireći ruke i osmijeh. Pogledao sam iza, ali je i dalje u mene gledala. „Croatia boy, Croatia boy!“ – vikala je, ne obazirući se na druge putnike. Gotovo u trku, skočila je na mene i zagrlila me s obje ruke, tako da smo zbog tereta na mojim leđima zamalo pali. Izgleda da je to Kasia, pomislih. Žensko je, osjetio sam ženski zagrljaj i prijalo je. „Kako si putovao, gdje si sve bio, jesi li gladan, imaš li prljave odjeće?“

Da, baš kao majka, ali super zgodna majka s prekrasnim tijelom! Previše pitanja na koja nisam imao spremljen odgovor i moj blentav i prepoznatljiv izraz lica natjerali su je na smijeh. Krenuli smo prema njenom stanu koji je se nalazio na rubnom dijelu stare jezgre grada, u ulici Juliusza Slowackog, a dijelila ga je sa 7 studentica i 2 studenta. Zanimljivo društvo dočekalo nas je s kavom u toplom i prostranom stanu. Nakon što su me smjestili u sobu s pogledom na tržnicu, vratio sam se među ekipu i pričao im o putovanju. Teško smo se sporazumijevali, jer je samo Kasia govorila engleski, pa je to potrajalo. Nakon par sati i dvije kave, otišao sam u sobu i gledao kroz prozor. Magla i dalje ne jenjava, a ljudi na tržnici kao pčele oko meda. U par sekundi sam se spremio, pozdravio zatečenu Kasiu i izašao na ulicu. Udahnuo sam hladan zrak, pogledao oko sebe, provjerio torbicu s novcima i krenuo bez karte.’

Pročitajte još i:

22 dana dugo putovanju vlakom kroz Europu

Nevolje u Beogradu

Šetnja kroz Petrovaradin

Od Beograda do Temišvara s rakijom u torbi

Što se dogodi u Temišvaru, ostaje u Temišvaru

Zanimljivo je upoznavati nove ljude