Arhitektura na prekretnici: Zašto gradimo „kutije od šibica“ i kako vratiti kvalitetu u naše prostore

Suvremeno lice naših gradova sve češće krase objekti koje mnogi nazivaju „kutijama od šibica“, što otvara niz pitanja o smjeru u kojem se kreće moderna gradnja. Gdje je nestala kreativnost u projektiranju i koliko su arhitekti danas zapravo slobodni u kreiranju estetike te koliki je uopće pritisak na cijenu gradnje?

O ovim gorućim temama razgovarali smo s Danijelom Koren, izvršnom direktoricom tvrtke DI plan, koja ističe kako je pojam „kutije od šibica“ zapravo simptom puno dubljeg problema od same estetike. Danas arhitektura nastaje pod snažnim pritiskom ekonomije, regulative i brzine investicije, pri čemu arhitekt mora istovremeno zadovoljiti urbanističke uvjete, energetsku učinkovitost, protupožarne propise, parkirališne norme i financijsku računicu investitora.

Između kreativnosti i ekonomskog pritiska: Zašto zgrade gube svoj identitet

Na pitanje o tome što se dogodilo s kreativnošću u suvremenom projektiranju, Danijela Koren objašnjava da kreativnost nije nestala, ali joj je prostor značajno sužen. U Hrvatskoj danas arhitekt često radi između dvije krajnosti: s jedne strane želje da stvori kvalitetan prostor, a s druge strane investitorskog zahtjeva za maksimalnom iskoristivošću parcele uz minimalan trošak po kvadratu. Kada svaki dodatni detalj, lom fasade ili kvalitetniji materijal povećava cijenu gradnje, vrlo brzo dolazimo do racionaliziranih volumena koji izgledaju jednostavno, pa čak i monotono.

No, problem nije samo u arhitektima jer smo godinama gradili kulturu u kojoj je kvadrat postao važniji od kvalitete života unutar tog kvadrata. Investitori često gledaju maksimalnu iskoristivost parcele, a tržište nagrađuje brzinu i profit. Istovremeno, treba biti pošten i reći da jednostavna forma ne znači nužno lošu arhitekturu, jer su neke od najboljih svjetskih zgrada vrlo jednostavne. Razlika je u proporciji, materijalima, detalju, svjetlu i odnosu prema prostoru, a problem nastaje kada se jednostavnost pretvori u jeftinoću bez ideje i bez identiteta. Pritisak na cijenu gradnje danas je ogroman; cijene rada, materijala, zemljišta i financiranja značajno su porasle, zbog čega investitori režu sve što tržište „ne vidi odmah“ – kvalitetu zajedničkih prostora, fasadne detalje, zelenilo, akustiku ili dugoročnu održivost. Upravo su to elementi koji razlikuju dobru arhitekturu od obične građevine, a budućnost nije u spektakularnim formama radi forme, nego u vraćanju odgovornosti prostoru. Dobra arhitektura nije samo lijepa zgrada za naslovnicu časopisa, već ona u kojoj se čovjek osjeća dobro i nakon deset godina života u njoj.

Urbanistički planovi i izazov nicanja zgrada bez šire vizije

Čini se da zgrade „niču“ bez šireg plana – na uskim parcelama, preblizu cesti ili susjedima, pa se postavlja pitanje kako smo došli do te točke i ima li gradnja urbanistički plan kao nekada? Danijela Koren pojašnjava da problem nije u tome što urbanistički planovi ne postoje, nego što se danas gradovi često razvijaju parcijalno, kroz pojedinačne investicije, umjesto kroz dugoročnu viziju razvoja prostora. Nekada se urbanizam radio s puno više fokusa na cjelinu – odnos zgrada, zelenila, prometa i kvalitete života, dok danas tržište i pritisak na izgradnju često diktiraju tempo razvoja. U Hrvatskoj investitor uglavnom gradi ono što mu prostorni plan dopušta, a arhitekt pokušava unutar tih okvira napraviti najbolje moguće rješenje. Problem nastaje kada planovi dopuštaju preveliku izgrađenost ili kada infrastruktura ne prati intenzitet gradnje, pa građani dobivaju osjećaj da zgrade „niču“ bez reda, preblizu cesta ili susjednih objekata. Urbanizam bi trebao biti alat za stvaranje kvalitetnog života, a ne samo administrativni okvir za gradnju.

Gdje je u svemu tome nestalo zelenilo, budući da su nekada stambeni blokovi podrazumijevali parkove, dok se danas svaki metar pretvara u beton? Zelenilo danas nažalost često izgubi bitku s parkirnim mjestima, prilazima i maksimalnim iskorištenjem parcele. Kvaliteta života nije izbačena iz projekata, ali se ponekad promatra preusko – kroz kvadraturu stana, broj parkirnih mjesta i energetsku učinkovitost, a premalo kroz svakodnevni život ljudi. Dobro stanovanje nije samo dobar tlocrt, nego i pogled, svjetlo, zelenilo, prostor za djecu i osjećaj da zgrada pripada okolini. Tu bi struka, investitori i javna uprava morali imati puno veću zajedničku odgovornost. Dobra vijest je da se posljednjih godina sve više govori o održivosti, javnom prostoru i kvaliteti života, što pokazuje da svijest ipak polako raste.

Trajnost moderne gradnje i lekcije iz arhitektonske povijesti

Često vidimo nove zgrade čije fasade već nakon godinu ili dvije izgledaju zapušteno, pune su fleka ili pucaju, pa se logično nameće pitanje koje greške u izvedbi i odabiru materijala dovode do toga da moderna gradnja „stari“ tako loše u usporedbi s onom od prije 50 ili 100 godina? Danas problem najčešće nije u samoj arhitekturi, nego u kombinaciji pritiska na cijenu, brzine gradnje i kvalitete izvedbe. Investitori žele graditi što brže i jeftinije, a upravo se na fasadama i završnim materijalima često pokušava uštedjeti. Kada se tome dodaju loši detalji izvedbe, nekvalitetni sustavi ili nedovoljna kontrola na gradilištu, rezultat je da zgrada vrlo brzo počne pokazivati znakove propadanja. Treba razumjeti i da su stare zgrade često građene od masivnijih i prirodnijih materijala – kamena, pune opeke, debljih žbuka – koji su s vremenom dostojanstveno starjeli, dok je današnja gradnja tehnološki puno složenija i osjetljivija na greške.

Moderna fasada može trajati desetljećima, ali samo ako su projekt, materijali i izvedba na visokoj razini, jer dobra zgrada ne bi smjela izgledati dobro samo na dan primopredaje, nego i nakon 20 ili 30 godina korištenja. Na pitanje zašto su nam stare zgrade, od austrougarskih ljepotica do kvalitetne moderne iz 60-ih, i dalje oku ugodnije i što su tadašnji arhitekti znali o proporcijama što smo mi danas zaboravili, Danijela Koren odgovara da ljudi često idealiziraju staru arhitekturu jer su preživjele uglavnom najbolje zgrade. Nitko danas ne govori o prosječnim ili loše građenim zgradama iz 1900. koje su srušene ili propale, jer mi danas gledamo „selektirani uzorak“ najkvalitetnijih projekata. S druge strane, potpuno je točno da su nekada proporcija, detalj i urbana kompozicija imali veću važnost, gradovi su planirani dugoročnije, materijali bili masivniji, a investitori imali drukčiji odnos prema trajnosti. Današnja gradnja pati od pritiska brzine i optimizacije troškova, ali nije pošteno reći da današnji arhitekti „ne znaju“ ono što su stari znali; razlika je u tome što danas odluke diktiraju ekonomija i regulativa u društvenom kontekstu koji je posve drugačiji nego prije 100 godina.

Estetika, mentalno zdravlje i nada za budućnost gradova

Kako komentirati pojavu „ružnih zgrada“ koje se nimalo ne uklapaju u prostor i postoji li danas uopće mehanizam koji bi spriječio narušavanje vizure grada? Mehanizmi postoje, ali nisu uvijek dovoljno snažni niti se koriste dovoljno odlučno. Prostorni planovi, konzervatorski uvjeti i postupci izdavanja dozvola trebali bi čuvati kvalitetu prostora, no izvan zaštićenih zona često ostaje otvoreno pitanje opće urbanističke i estetske kvalitete. Naglasak bi se trebao staviti na odgovornost prema vizuri grada i kvaliteti javnog prostora, a ne samo na formalno zadovoljavanje propisa. Pitanje je i kako život u bezličnim, sivim „kutijama“ bez pogleda na prirodu utječe na ljude koji u njima borave i postajemo li otporniji na ružnoću?

Europske studije već godinama pokazuju da dostupnost zelenih površina izravno utječe na mentalno zdravlje, razinu stresa i kvalitetu života. Ne bi se reklo da  postajemo otporniji na ružnoću, nego da se možda polako navikavamo na niže standarde, što je opasno jer grad ne čine samo zgrade, nego i osjećaj koji ljudi imaju dok u njemu žive. Ipak, na pitanje ima li nade za promjenu i što bi se moralo dogoditi da se ponovno počnu projektirati zgrade koje će generacije voljeti, Danijela Koren odgovara potvrdno. Nada postoji, ali promjena mora doći s više razina. Zakoni i prostorni planovi trebali bi jasnije štititi kvalitetu prostora, zelenilo, udaljenosti između zgrada, vizure i javni interes. Investitori bi trebali gledati dugoročnu vrijednost projekta, a ne samo maksimalnu iskoristivost parcele, dok struka mora biti hrabrija u obrani kvalitetnih rješenja, a kupci svjesniji da dobar stan nije samo kvadratura. Zgrade koje danas gradimo ostat će desetljećima u prostoru, zato je važno da ih ne projektiramo samo za prodaju, nego i za život. Problem nije u jednom sudioniku, nego u sustavu prioriteta gdje se previše gledaju kvadrati, a premalo kvaliteta prostora. Ipak, vjerujemo da ljudi danas sve više prepoznaju razliku između puke gradnje i kvalitetnog prostora za život, a upravo ta promjena svijesti mogla bi dugoročno promijeniti i način na koji gradimo gradove.

Foto: Dejan Tatomir/DI plan