Blog “Održivi razvoj”, piše: dr. sc. Slaven Dobrović

“Love your neighbor ” (Ljubi svog susjeda), slogan je susreta predstavnika parlamenata jugoistočne Europe koji se tijekom tri dana krajem svibnja dogodio u Tirani. To je već 15. takav susret u organizaciji administracije Sjedinjenih Američkih Država, a sukladno ideji i viziji Nacionalnog molitvenog doručka u Washingtonu.

Dakako, ovaj put u specifičnom i osjetljivom području jugoistočne Europe, području na kojem je uz dva svjetska rata u posljednjem stoljeću bilo još nekoliko velikih regionalnih sukoba, a na više mjesta i dalje postoje neriješena međudržavna ili međunacionalna pitanja.

U jednom trenutku, skoro nestvarno, bilo je iznimno zanimljivo promatrati na istom mjestu delegacije Srbije i Kosova, Makedonije i Grčke i druge, za zajedničkim stolom, u naporu potrage za onim što nas spaja nasuprot onom što nas dijeli.

Na centralnom i najposjećenijem događaju susreta, Albanskom molitvenom doručku bilo je nekoliko stotina uzvanika među kojima su bili najviši predstavnici parlamenata i vlada, intelektualci i predstavnici poslovnog svijeta iz zemalja jugoistočne Europe, SAD-a, Kanade, Ujedinjenog kraljevstva, Njemačke, Italije, Švicarske, Gruzije i Jordana, te naravno predstavnici diplomatskog zbora akreditiranog u Tirani. Među govornicima iz Italije, SAD-a, Bugarske, Makedonije, Grčke, Srbije, Mađarske, Njemačke i Gruzije bili su i albanski predsjednik Ilir Meta, bivši predsjednik i premijer Sali Berisha te predsjednik parlamenta Kosova Kadri Veseli.

Za doručkom je za našim stolom sjedila članica albanskog parlamenta iz oporbe te nam je odmah pri upoznavanju rekla kako je u jedanaest sati veliki protuvladin prosvjed te da će nas prije kraja morati napustiti. No, unatoč izražavanju neslaganja kroz prosvjed, i oporba i vladajući sjede za istim stolom zajednički promičući interes svoje zemlje. Pa je tako i čelnik albanske oporbe bio govornik na svečanoj večeri.

Iz Hrvatske je bilo nekoliko prisutnih, ali nitko kao službeni predstavnik Sabora ili Vlade. Naravno da se takve činjenice primijete, jer ne radi se ovdje samo o protokolarnom skupu s religioznim štihom na kojem se dogodi poneki susret sa strane nego mnogo više. Biti prisutan otvara mnoga vrata, jer tamo je bila skoro cijela albanska vlada i ključni ljudi iz gospodarstva i politike. S druge strane, izostajanje daje iznimno loš i vjerujem neistinit znak nezainteresiranosti te oslobađa prostor drugima da slobodno i neometano nude svoja rješenja, guraju svoje tvrtke i naprosto interesno i gospodarski zauzimaju prostor.

Albanija, pomorska zemlja s potpuno zapuštenom ili nepostojećom obalnom infrastrukturom imala bi itekako što naučiti od Hrvatske, u kojoj režim nikad nije, barem ne u tolikoj mjeri tjerao narod od morske obale. Koliko je tu posla za građevinske kompanije u izgradnji luka, obala, prometnica, a o brodogradnji i to maloj, srednjoj i velikoj da i ne govorimo. Sve su to područja gdje smo tako reći prirodni partneri i saveznici. Ali kako Hrvatske, barem službeno, ili na visokoj razini nema, ostaje nam gledati kako su druge zemlje itekako angažirane na ubrzanoj izgradnji rastuće albanske ekonomije.

Naime, moramo znati da ovaj domaćin koji očito nije osjetio našu državnu pažnju, jest zemlja sa kontinuiranim solidnim rastom gospodarstva, zemlja orijentirana prema Europskoj uniji i zainteresirana za suradnju sa zapadnim susjedima na mnogim poljima. No, Hrvatska zasad očito nezainteresirana, a čelnik nacionalnog parlamenta ne samo da se ne odaziva na poziv za dolaskom na ovaj vrijedni događaj, nego niti odobrava službeni put zainteresiranom i pozvanom saborskom zastupniku.

Moram priznati da sam bio iznenađen potpunim izostankom osjećaja za meritum, potpunim izostankom širine pristupa, odnosno dominantnim uskogrudnim stranačkim pristupom. Kao da je bitno hoće li Most, HDZ ili netko treći steći neke političke ili gospodarske nacionalne poene u međunarodnim odnosima. Ovako ispada – bolje nitko kad već nisu oni koji su na redu za plasiranje dobrih vijesti. Na žalost, već prilično poznata porazna praksa podređenosti nacionalne politike stranačkoj.

Možda i Srbi imaju takvih političkih problema, ali se to u Albaniji nije vidjelo. Oni su redoviti na ovim susretima, a njihova ovogodišnja delegacija brojila je više od deset članova na čelu sa zamjenikom predsjednika Narodne skupštine Republike Srbije. Pritom uopće nije smetala niti se posebno spominjala samostalnost Kosova, oni su svojom prisutnošću pokazali da jesu neizostavni regionalni igrač koji lokalne političke netrpeljivosti ostavljaju kod kuće te ih ne mogu omesti u obavljanju primarnih međunarodnih zadaća. I tako, bez vidljivog tereta sukoba s Albancima na Kosovu grade dobre odnose s Albanijom, gospodarski se povezuju, a uostalom u hotelu se služila luksuzno buteljirana voda iz Srbije.

Naravno da prisutnost visokopozicioniranog gosta donosi i druge beneficije, pa je tako zamjenik predsjednika Srpskog parlamenta imao priliku biti među govornicima na molitvenom doručku. Bilo je zanimljivo čuti poruke koje odišu spremnošću za dijalog i uvažavanje, no posebno sam zapazio riječi – kako je Srbija u prošlosti probala mnogo toga i možda je vrijeme da se sada proba s nečim posve novim – graditi prijateljstvo, i to prijateljstvo sa susjedima na čemu je zaradio lijepi aplauz.

Ako se pitanje potpune iskrenosti ostavi sa strane, puno vrijedi i sam izostanak otvorene prosrpske nacionalističke retorike pa je to u svakom slučaju barem neki pomak na putu stvaranja mirnije i sretnije budućnosti na ovim turbulentnim prostorima. U redu, vjerojatno će ove poruke biti slabo ili nikako prenesene u nacionalnim medijima u kojima se nažalost mirnodopski i pomirljivi tonovi mogu lako smatrati kontraproduktivnima za lokalni politički probitak.

No, tu mogućnost – iskrene opredijeljenosti za izgradnju prijateljstva – ne smijemo isključiti nikada, unatoč svim bolnim i traumatičnim iskustvima. Važna karakteristika ovih susreta je privrženost dobrome, uostalom sam slogan o tome već puno govori.

Smatram da to jest važno jer u današnjem svijetu, opterećenom sukobima, tržišnim natjecanjima, globalnim problemima, nacionalističkim težnjama, ovakvi susreti doista su nasušna potreba. Susret temeljen na kršćanskim vrijednostima snažan je poticaj na prihvaćanje različitosti, međusobno pomaganje u izgradnji zajedničke bolje budućnosti.

Na poziv, voli svoga susjeda, svoga bližnjega, spomenuta je priča iz Evanđelja o milosrdnom Samarijancu. Samarijanac, makar kao čovjek iz drugog naroda, prepoznaje onoga kome je potrebna pomoć, pristupa mu i pomaže kao bližnjemu, ne štedeći ni vremena, ni novca, ni truda, što je suprotno stereotipima očekivanog ponašanja.

Danas trebamo upravo ponašanje Samarijanca iz Evanđelja, kao dobrog susjeda koji poziva na zalaganje, na angažman oko dobrog. Ujedno nas poziva na propitivanje kakva je uloga institucija, društvenih i političkih struktura na putu u bolje odnose među susjedima. Ako je treba mijenjati, mijenjajmo ju jer u svijetu koji svi zajedno baštinimo pozvani smo zajedno raditi i graditi. Kršćanski poziv na ljubav prema susjedima s ovog susreta istaknuo je i predsjednik Albanije, Ilir Meta, govoreći o vjerskoj i kulturnoj toleranciji te ponosno ističući kako je Albanija država u kojoj tijekom Drugog svjetskog rata nije stradao niti jedan Židov.

Sastanci na marginama susreta temeljeni na pravim vrijednostima donose zdrave, plodne rezultate. U ovim razgovorima bio sam suočen dobrim poznavanjem brojnih hrvatskih tvrtki te pitanjima o eventualnoj zainteresiranosti za njihove projekte koji su pred skorom realizacijom.

Jasno je da Hrvatska može i treba preuzeti aktivniju ulogu u stvaranju puno boljih susjedskih odnosa na ovom osjetljivom području Europe, a to je uvijek protkano i dobrom gospodarskom suradnjom.

Ostaje pitanje, hoćemo li konačno voditi vanjsku politiku s jasnom vizijom i ciljevima?