Dokad će trajati nepravda prema studentima?

Prije nekoliko su dana završili ispitni rokovi i započeo je ljetni semestar. Kako to većinom biva, neki su studenti položili sve ispite već na prvom ili drugom roku, a neki su ostavili pokoji ispit i za ljetne ili jesenske rokove. Sve u svemu, došlo je vrijeme da se vratimo u fakultetske klupe i ponovno odslušamo sva predavanja koja nam predstoje u ovom semestru, barem trenutno ne razmišljajući o ispitima.

Ipak, na pisanje teksta s ovakvim naslovom potaknule su me situacije koje se gotovo uvijek dogode upravo za vrijeme ispitnih rokova, bilo meni, bilo nekome od mojih bliskih osoba i poznanika.

Iako sam vjerojatno među rijetkim studentima koji idu na gotovo sva predavanja, redovito uče i brzo polože ispite, nerijetko mi se dogodi da se susretnem s nekim oblikom nepravde tijekom studija.

Na drugoj godini faksa imala sam usmeno odgovaranje koje mi je zasigurno, na ovaj ili onaj način, obilježilo studiranje. Bila je riječ o ispitu iz izbornog kolegija za koji nismo dobili ni odgovarajuću literaturu, a profesor je održao predavanje svega dva ili tri puta. U konačnici, na prvom se ispitnom roku nije ni pojavio pa smo morali prijaviti ispit za drugi, uz već ionako pretrpan raspored.

Međutim, na stranu sve to – uistinu sam se bila pripremila za rok kako sam znala i umjela. Kada sam krenula odgovarati profesoru na postavljeno pitanje o gradivu, usred odgovaranja zazvonio mu je mobitel i on se raspričao.

Nakon toga, pitao me jesam li zadovoljna s nižom ocjenom i jednostavno mi ju upisao, iako sam rekla da nisam i da bih željela odgovarati za višu. Poslije mene je odgovaralo mnogo studenata i većina je dobila ocjenu izvrstan.

Slična se situacija dogodila i mom dečku iz jednog kolegija – imao je maksimalan broj bodova iz svih mogućih aktivnosti, uključujući vježbe i provjere znanja tijekom semestra, osim iz ispita. Profesor mu je zaključio dvojku, na isti način kao i nekima koji uopće nisu bili aktivni ili imaju taman dovoljan broj bodova da ih spasi od ponovnog pisanja ispita.

Naravno, naći će se sada netko tko će reći da nas za ocjene jednoga dana nitko neće pitati nego će biti važnije pokazati praktično znanje. S time se apsolutno slažem.

Osim toga, većini je studenata na fakultetu dovoljan isključivo prolaz i oni su njime zadovoljni. Mnogi mi kažu da barem ja nemam razloga za brigu jer mi zaista dobro ide na fakultetu.

Međutim, ovdje nije riječ o jednoj ocjeni koja se neće nigdje gledati ni o tomu što se baš meni to dogodilo. Riječ je o tomu što se uvijek pojedinci žale, a ostali šute.

Problem je što se mi kao masa studenata ne znamo pobuniti kada uočimo nepravdu jer se pravimo da nam nije stalo. Ne kažem – možda uistinu postoje oni koje boli briga kada im se ovakvo nešto dogodi, ali vjerujem da i oni duboko u sebi ipak znaju da njihov rad ponekad ne bude odgovarajuće vrednovan i nagrađen, posebice ako su se oko njega istinski potrudili.

Da ne bi bilo da kritiziram isključivo profesore, nerijetko su i studenti žrtve drugih studenata, odnosno svojih kolega. Slučaj za koji sam također čula je da je profesor bio na trenutak izašao iz kabineta i ostavio ga otključanim, a za to je vrijeme par studenata iskoristilo priliku da zamijeni svoje ispite s ispravnim rješenjima.

I to nije pravedno.

Kao što nije pravedno platiti nekome da ti napiše seminarski rad, dok se netko danima pomuči da uopće pronađe literaturu, a kamoli napiše smisleni tekst.

Nije pravedno konstantno potpisivati kolegu koji je odlučio po peti put prespavati neko predavanje, dok ostali u isto vrijeme satima sjede u predavaonici.

Nije pravedno prepisati dio ispita dok se netko dugo vremena za njega pripremao.

Nije pravedno što očito obrazovni sustav, a time ni profesori više ne mare za to.

Kako sam navela u jednoj svojoj pjesmi, često nas ocjenjuju ljudi koji možda ni sami nisu spoznali vlastitu vrijednost, ili pak misle da su više vrijedni od drugih. Neki su ljudi, nevažno kakvu titulu nosili i kojeg zanimanja bili, postavili sebi pravo da prosuđuju druge bez ikakvog razumnog temelja i objašnjenja.

Opisane se situacije, nažalost, događaju na svakodnevnoj razini i to ne samo studentima, nego i učenicima, radnicima, pa i samim poslodavcima iznad kojih je opet treća osoba. Međutim, to je već tema za neki drugi tekst.

Sve u svemu, budući da sam ovaj naslovila pitanjem, pokušat ću mu dati odgovor, iako ga ni sama ponekad ne primjenjujem u praksi – nepravda će trajati dokle god se ne budemo znali izboriti za sebe i za svoja prava koja kao studenti apsolutno imamo.

Tekst je izvorno obljavljen na sljedećoj poveznici: https://mirelabelaj.com/2020/02/26/dokad-ce-trajati-nepravda-prema-studentima/