Dom svetog Vinka i ove je zime krov nad glavom onima koji su izgubili sve

Posjetili smo ove tužne ljude koji su nam otvorili dušu… – Bio bih najsretniji da se zaposlim i živim od rada umjesto od milostinje. Poslao sam sedamnaest zamolbi za posao, ali posao nisam dobio. Kad čuju adresu Dom svetog Vinka, Strossmayerova 69, kažu: Nazvat ćemo vas… – i više se ne jave, ili nude posao koji drugi ne bi radili za malo novca, ili uopće ne plaćaju. – razočarano priča 31-godišnji nezaposleni tesar Branko Vasić, korisnik Centra.

U dnevnom boravku prihvatilišta Branko, nakon ručka, nezainteresirano gleda TV, dobacuje skromno kako ga muče neisplaćenih 20.000 kuna zarađenih u tri građevinske tvrtke. Muči ga i Državni inspektorat koji, tvrdi Branko, zna za ove slučajeve, ali ne sprječava daljnje prijevare radnika.

– Moji slijepi roditelji su umrli, nemam nikoga, a bez plaće ne mogu biti podstanar. Primili su me u Dom u siječnju 2010., od kada tražim bilo kakav posao – vapi sugovornik, zahvalan što ima tople obroke, čistu suhu odjeću i ne spava na ulici gdje je dospio u tužnom životnom brodolomu koji ga je, kao i preostalih dvadeset sustanara doveo pod isti krov, u zajedničku sobu s još devetoricom cimera različitih životnih priča i naravi.

– Ovdje sam od siječnja, nakon što sam ostao bez stana. Tijekom 2009. spavao sam u kombiju i kod prijatelja, ali kako kažu, svakog gosta par dana dosta. Čarape sam prao u Dravi… Rastao sam se od nevjenčane žene, imamo osmogodišnju kćer koju bih želio ugostiti u svom stanu. Bar za Božić htio bih gradom prošetati s kćerkom, vikendom ići u nova kina gledati 3D filmove da nešto lijepo osjeti s tatom, ali kako ću sve to bez novca. Jedva čekam da odem odavde. Od Grada sam tražio stan. Želim imati djevojku, novi život, ali dok sam ovdje to je nemoguće. Smeta me kada za nas pogrdno kažu beskućnici. Zar manje vrijedim? Vraćajući kredite i zbog dugova jamcima, prodao sam stan. Od 3.500 kuna gardijske plaće dobivao sam “van” 14 lipa! Izišao sam iz vojske, radio više poslova. Građevinski poduzetnik ostao mi je dužan za plaće približno 10.000 kuna. Primam 600 kuna socijalne pomoći. Operiran sam, liječim se i povremeno radim pomoćne majstorske poslove. Bravar sam, znam svašta raditi. Posao i stan najveće su mi želje – otkriva 35-godišnji Ivan Jurić, bivši hrvatski vojnik.

– U postupku sam za opskrbninu. Što god treba raditi – tu sam, jer džeparac mi mnogo znači. Jedino se želim odavde iščupati. Imam 18 godina staža u BiH, šestogodišnji braniteljski staž u HV-u. Tražim stan i posao već sedam godina, ali nadu u ljude nisam izgubio“, ističe 57-godišnji Željko Bešlaga.

1.600 kuna mjesečni je trošak za jednog korisnika prihvatilišta za beskućnike 

Petorica korisnika Centra bivši su hrvatski branitelji, a tu su i osobe liječene od alkohola i droge. Ženska soba je popunjena četirima korisnicama, među njima je slijepa baka i krojačica Ana, koja je ovdje došla iz sigurne kuće, nakon bijega od muža nasilnika i alkoholičara.

Prihvatilište djeluje dvanaestu godinu i upravo provodi jednu od dvije godišnje akcija skupljanja donacija za potrebe beskućnika i siromašnih kako bi preživjeli još jednu skupu zimu. Mjesečni trošak za jednog korisnika prihvatilišta, koje zimi radi non-stop, iznosi 1.600 kuna.

80 posto gradski beskućnici

Centar za prihvat beskućnika nalazi se u Strossmayerovoj ulici 69, otvoren je 1999. godine s kapacitetom smještaja 20 korisnika, od kojih su 80 posto gradski beskućnici koji redovito traže prenoćište, a 20 posto povremeni korisnici sa šireg područja županije.

Većina tih ljudi bez stalnih je primanja, bez posla i mjesta gdje bi mogli živjeti. – Kako bismo održali odgovarajuće higijenske uvjete osim redovnog učestalog pranja posteljine, peremo i odjeću korisnika. Centar se tijekom godine otvara u 18 sati i zatvara u 8 sati ujutro, no za prihvat beskućnika u zimskim mjesecima otvoren je cjelodnevno. – kažu u centru.

Nevenka Špoljarić – Glas Slavonije