Donna Vadlja – s diplomom magistrice, nagrađivana sportašica i brevisica postaje vojnikinja
Malo tko bi pomislio da će nježna djevojka koja je tek završila fakultet, 25-godišnja Osječanka Donna Vadlja, samo tako zamijeniti svečane haljine i cipele s visokim potpeticama u kojima nastupa pjevajući s brevisicama po Hrvatskoj i svijetu, zamijeniti odorom, čizmama i puškom Hrvatske vojske. A baš je to učinila ova simpatična djevojka široka osmijeha, uputivši se u Požegu na odsluženje vojnog roka, odnosno na obuku kao jedna od samo nekolicine mladih žena s našeg područja.
Netom diplomirana magistrica medicinsko-laboratorijske dijagnostike koja se mogla zaposliti u svojoj struci, kaže nam kako nije krenula na dragovoljno vojno osposobljavanje da bi dobila posao, nego zato što iskreno želi ostati u Hrvatskoj i vratiti joj dio onoga što je u njoj dobila školujući se i odrastajući.
Vojne doktrine i sve ostalo vezano uz vojsku oduvijek ju je zanimalo pa nije rijetko da se Donna, kaže nam njezin otac Branko Vadlja, na grupnim putovanjima s Vokalnim ansamblom Brevis odvoji od grupe i ode u razgled, primjerice, razarača ili vojnog muzeja, a Dnevnike njemačkog lovca na tenkove na istočnoj bojišnici 1941. – 1943. ima u malom prstu, jer ih je potanko prostudirala.
No, one koji Donnu dobo poznaju, ovaj preokret u karijeri nije iznenadio.
– Želim se baviti vojnom strukom, vidim se u tome. Ne mogu unaprijed kazati gdje ću završiti, ali to bi mogla biti, s obzirom na moju primarnu struku, obrana od kemijskog oružja. Postoji, naime, takva posebna jedinica u Zagrebu, na Plesu. Tu je i moja želja da sudjelujem u nekoj od mirovnih misija, ali to dolazi tek nakon određenog vojnog staža i treba to zaslužiti, jer ne može samo tako bilo tko otići u misiju – kaže nam Donna.
Oružja, vojne discipline i nedaće koje prate vojnu obuku Donna se ne plaši. Još kao malena nije bila, kako se to kaže, krhka djevojčica, niti su ju zanimale isključivo stvari za koje ljudi misle da bi trebale zanimati djevojčice. Jednostavno, instinktivno je vjerovala u rodnu ravnopravnost, iako u toj dobi nije imala pojma što je to.
– Oduvijek imam potporu roditelja, no sve je bio moj izbor, ništa mi nikada nije nametnuto – još od izviđača, a kasnije i kada sam počela trenirati aikido, pa sam stjecajem okolnosti prešla na džudo koji sam počela trenirati u četvrtom razredu osnovne škole. Džudom se aktivno bavim i danas, natječem se u katama – priča nam Donna, koja je i trenerica.
No, Donna se nije zadržala samo na sportu, što za tako svestranu, marljivu i upornu osobu uopće nije čudno. Završila je, naime, i osnovnu glazbenu školu te je članica Vokalnog ansambla Brevis. To znači da će doslovce pozornice i reflektora koncertnih dvorana zamijeniti vojničkim šatorom.
– Prošla sam jako mnogo i postigla mnoge uspjehe s mojim prekrasnim brevisicama. Primjerice, pjevale smo u Sydney Opera House i New York Carnegie Hallu. Istodobno, hajdemo to tako reći, volim i taj nekakav šumski život, sve što prati izviđaštvo pa mi snalaženje u prirodi nije problem. Mislim da imam dobre predispozicije za vojsku i da bi mi to moglo pomoći u mojem budućem pozivu. Volim izazove, volim natjecanja, evo, nedavno sam se vratila sa Svjetskog prvenstva u katama u džudu s doktoricom Anom Kvolik, gdje smo osvojile deveto mjesto ukupno i bile smo pete na Grand Prixu, znači izborile smo finale, što je prvi put u povijesti našeg kluba da smo ušli u finale Svjetskog prvenstva u katama. Također s Anom, koja mi je sportska partnerica u katama u paru, donijele smo europsku zlatnu medalju, prvu takvu medalju za Sveučilište u Osijeku na Europskim sveučilišnim igrama. Isto tako, već smo godinama članice hrvatske kata reprezentacije tako da aktivno sudjelujemo na svim europskim kata turnirima…
Donna drži kako će se u vojsci moći nastaviti baviti svojom strukom uz veliki napredak u učenju stranih jezika. Školovanje u drukčijim okolonostima velik joj je izazov, a to je ono što ju uvijek motivira. Kako je u svemu čemu se posveti uspješna, sigurni smo da ćemo o njoj u budućnosti ponovno pisati. U superlativima.
Foto: Davor Kibel