Duško Arsenić najstariji živući osječki vozač moto utrka

Motociklizam kao sport u Osijeku se javlja 1930-ih godina, a u to doba bio je vrlo popularan. Utrke su pratile tisuće posjetelja, a vozači su bili zvijezde tadašnjeg vremena. Jedan od poznatih vozača ‘zlatnog doba’ osječkog motociklizma bio je danas 80-godišnji Duško Arsenić, njegova sportska karijera prožeta je brojnim nagradama, ali i zanimljivim pričama.

Duškova ljubav prema motorima nije nestala niti u osmom desetljeću života, još uvijek vitalan i danas je vlasnik očuvanog Tomosa APN 14, kojega ponekad vozi. No, sve je počelo prije 65 godina, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. 

– Od malih nogu vukla me je ljubav prema motorima i trkama. No u tadašnje vrijeme rijetki i imućni mogli su si priuštiti motor, tako je moj motor bio sastavljen od više drugih motora, odnosno bio je pravi ‘ručni rad’. S obzirom da nije bilo novca sam sam izradio klipove, žbice i vodeno hlađenja za motor. – priča Duško.

Četrdesetih godina prošlog stoljeća za sudjelovanje u utrkama nije bilo potrebno imati vozačku dozvolu, ali je svejedno vozač morao imati navršenih 18 godna i dozvolu u džepu ako je htio voziti motocikl gradom. 

– Moj otac naplaćao se brojnih kazni zbog toga što nisam imao dozvolu. U Osijeku je tada radio jedan ‘milicajac’ kojega samo zvali ‘Pero petobanka’ iz razloga što kada je on bio na dužnosti uvijek bi dijelo kazne od 50 dinara, a kaznu je pisao čim me vidio. – kaže Duško. 

Prva utrka i prva pobjeda po osječkim makadamskim cestama

Četrdesetih godina tek rijetke osječke ulice bile su asfaltirane, prevladavao je tucanik i makadam. – Prva utrka u kojoj sam sudjelovao, na motocklu DKW od 98 kubika, vozila se 21. rujna 1947. godine Županijskom, ulicom Republike, Jegerovom, te tadašnjom promenadom, iako to tada nije bila promenada nego obična makadamska cesta. Vozilo je deset vozača, a ja sam sa svojih 14 godina bio daleko najmlađi. – prisjeća se Duško.

Prva utrka donijela mu je i prvu pobjedu, titulu najmlađeg vozača koji je pobijedio na nekoj utrci, te plaketu koju i danas čuva. Njegov uspjeh odmah je objavljen u tadašnjem Glasu Slavonije, stoga nam je ponosno pokazao 65 godina star novinski izrezak.

Otac mu je sjekirom raskomadao motor   

Prva utrka i prvi uspjeh ponukali su Duška na još aktivnije sudjelovanje u moto utrkama. Dakako Duškovi roditelji nisu bili oduševljeni s činjenicom da njihov sin jurca danju i noću osječkim ulicama, a o opasnostima tadašnjeg moto sporta svjedoči i činjenica kako je jedan motociklist poginuo na osječkoj utrci 1949. godine. Tadašnji motori nisu vozili brže od 100 kilometara na sat, ali ceste posipane tucanikom, brojne rupe, loše gume i nikakva zaštita vozača jamčili su opasnost tom sportu. 

– Otac mi je branio utrke, ali ja se nisam na to obazirao. Bio sam mlad i lud kako bi se reklo. Kada sam ocu rekao da idem na utrku u Zrenjanin, usprotivio se, te sjekirom raskomadao moj motor ispred kuće, a mene zabranio odlazak. Naravno nisam ga poslušao nego sam se iskrao iz kuće i ipak otišao na utrku. – priča Duško. 

– S obzirom da je moj motor za trke bio uništen, vozio sam motor Alojza Štrelja, zvanog Osa, i dakako pobijedio. Kada sam došao kući otac je ipak znao gdje sam bio, jer je o mojoj pobjedio čuo na radiju! – kaže. 

Za nagradu lovorov vijenac, sat i 20 litara benzina

Utrke koje su se vozile diljem tadašnje države, a Duško je sudjelovao u mnogima, natjecateljima nisu donosile finacijske nagrade. Uz obavezni lovorov vijenac, dijelie su se plakate, pohvalnice, benzin, a 1959. godine dobio je ručni sat kojega i danas čuva.

– Motociklizam je bio jako skup sport. Osim što se do rezervnih dijelova teško dolazilo, gume je bilo gotovo nemoguće pronaći, jer ih jednostavno nije bilo. Motore smo sami održavali i pripremali, a od toga nisamo imali zapravo nikakve koristi. – priča Duško. – Najbolje motore vozili su bogati liječnici i odvjetnici iz Zagreba, a mi, osječka sirotinja, švercali smo i muljali kako smo god znali. 

Jednom prigodom za pobjedu je dobio 20 litara benzina, koje je naravno ubrzo potrošio. Kakva su financijski uvjeti vladali krajem 40-ih i početkom 50-ih godina u Osijeku svjedoči i činjenica kako je jedan od rijetkih svoj vlastiti automobil imao samo direktor tadašnje Name. 

Okušao se i u utrkama speedwaya

Duškova moto karijera trajala je do 1961. godine, kada je odvozio svoju posljednju utrku. Do tada je iza sebe skupio brojne pobjede diljem bivše države, te ormare ispunjene peharima, plaketama, priznanjima, pohvalnicama, i novinskim člancima. Ubrzo je posao član tadašnjeg Auto-moto društva Slavonac, te s njima proputovao cijelu bivšu Jugoslaviju.

Prije završetka karijere 1950-ih godina okušao se i u utrkama speedwaya te odvozio jednu sezonu – Motociklizam je bio skup, ali speedway je bio višestruko skuplji. Osim što su takvi motori sami po sebi bili skupi, a rezervne dijelove bilo je nemoguće nabaviti, vozili su na metilni alkohol, kojega je također bilo teško nabaviti. Vožnja je bila opasna i za vozače i za posjetitelje, ti motori nisu imali kočnice, a trkalište nikavu zaštitnu ogradu. – prisjeća se naš sugovornik.

Karijeru je ipak odlučio privesti kraju nakon što se oženio i dobio kćerkicu. – Odlučio sam se smiriti i odustati od moto utrka, jednostavno takav životni stil nije pristajao obiteljskom čovjeku, ali motocikl sam nastavio voziti i dalje. – kaže Duško. Motociklom je tako redovito odlazio na more, a svoj prvi automobil kupio je sredinom 1960-ih godina, daleko poslje svog prvog motocikla. 

Zahvaljujući svojim godinam života Duško Arsenić jedini je živući osječki motociklistički as, a o njegovim brojnim pričama mogle bi se napisati stranice i stranice teksta. 

Duška smo upoznali posredstvom Udruge prijatelji grada Osijeka, te im zahvaljujemo na ustupljenim fotografijama.