FOTO Osječki putopisac Hrvoje Jurić na putovanju kroz Europu: Nevolje u Beogradu

U prošlom članku mogli ste pročitati zašto se odlučio na ovo putovanje i kako se pripremio za put. 

‘Cijeli dan prije puta osjećao sam nervozu u sebi, iako nije bilo baš nikakvog razloga za to. Kako to inače i bude, uzeo sam laptop i otvorio prazan list. Gledao sam ga neko vrijeme i iz mene nije ništa izlazilo. U vražju mater i inspiracija, nikako se nisam mogao natjerati pisati preko dana. Tek kasno navečer složio sam stvari za 22 dana putovanja po cijeloj Europi. Za početak, znao sam samo da idem u Beograd, jer sam ondje dogovorio smještaj. Kamo dalje, to ćemo usput.

Na svu sreću, ovaj puta ništa nisam zaboravio. Prepun frendov ruksak, vijetnamka i stare cipele, nešto para i karta koja otvara sva putnička vrata u Europi – potpuno spreman krenuo sam u novu pustolovinu.

Odmah u vlaku, potpuno spontano, kako to uvijek i bude, razgovor sam započeo s Nemanjom, vršnjakom iz Srbije koji putuje iz Slovenije u Beograd. Radi u vojsci i to za 300 eura mjesečno. Kad sam mu rekao koliko naši vojnici zarađuju, samo me blijedo pogledao. Ponudio sam mu rakije i to ga je vratilo među žive. Pokraj nas je sjedila šutljiva plavokosa djevojka i odmjeravala nas svaki puta kad bismo povukli cug rakije. Nije bila zainteresirana za cugu, ali se tu i tamo nasmiješila.

Teško se živi u Srbiji, ja da ne radim u službi, ne znam gde bi bio. Verovatno bi sedio kod kuće i čekao da mi vreme prođe. – rekao mi je novopečeni frend. Kao da je kod nas bolje, tješio sam ga.

Kad smo došli do Beograda, Nemanja i ja smo sišli s vlaka i otišli na cugu. Zanimljiv momak, čista suprotnost predrasudama koje ljudi u Hrvatskoj imaju prema Srbima. Rastali smo se prijateljski, on otišao u svom smjeru, a ja ostao u središtu glavnog grada Srbije prepunog pasa lutalica i kamiona koji lete njegovim centrom.

Preko Twittera našao sam se s poznanicom koja je baš krenula na pauzu. Ostali smo na kavi 2 sata s njenim frendicama. Super cure, zajebancija i koja čašica pelina, ugostili su me kao svog najboljeg prijatelja i pokazali neka znamenita mjesta Beograda. Otišle su svojim smjerom, a ja sam kupio litru ruma i šetao se knez Mihajlovom ulicom. Kišica je lagano počela padati, a cura s kojom sam dogovorio smještaj nije mi se javljala.

Lagano sam bio nervozan, jer činjenica da ću prvi dan putovanja prespavati vani, nije bila baš ohrabrujuća. Sjeo sam u neki kafić i kroz prozor gledao prolaznike kako žure i guraju se po kišnoj ulici.

Gužva, strka i žurba. Nikada nisam imao posebnu želju obilaziti glavne gradove država, cijela ta džungla mrsila mi je misli i dezorijentirala me. Više bih sanjarski sjedio uz izlog i čašicu kratkog promatrajući ljude. U ljudima je bit svega, čar, ljudi daju život svim tim sivim gradovima s ogromnim neboderima, tužna mjesta oni čine ispunjenima. Pa i ako je tuga, makar nije prazno i hladno. I to popodne sjedio sam uz čaj i rum, gledao ljude i zapisivao.

Što, kako, gdje i zašto, koliko, zar zaista? Mogu li, želim li, znam li? Pregršt riječi koje su bile nepovezane. Ljudi, hladnoća, gladni psi lutalice, izgubljen dječak, borba, kiša, novac, majka, suze, dah. Mogao bih napisati nekoliko priča, tužnih i sretnih, bez kraja i točke, u nastavcima ili prekinute krvavim tragom. Mogao bih svašta, ali ono što ne mogu je naći djevojku koja mi je dogovorila smještaj. I to me frustriralo.

Ustao sam se, pozdravio ljupko osoblje i s pola boce ruma otišao prema željezničkom kolodvoru. Sjeo sam u prvi slobodan vlak i za nekih sat i pol našao se u Novom Sadu. Kiša je sve više padala, a ja sam hodao mračnim i nepoznatim ulicama u potrazi za bilo kakvim društvom. Igrom slučaja naletio sam na starijeg čovjeka, po govoru sam odmah prepoznao da je Hrvat. 

-Oprostite, može li se negdje besplatno prespavati?
– Molim? – upitao me sa smiješkom – besplatno?
– Da – objasnio sam mu situaciju u kojoj sam se našao.

Čovjek me gledao svojim sitnim očima i nakon nekog vremena ponudio mi smještaj kod sebe. Živi na kraju grada, na vrhu Fruške gore, u velikom ranču. Ponudio sam ga rumom, ali je odbio jer vozi. Nakon što smo došli kod njega, potpuno sam se opustio. Dug dan koji je super počeo i ne baš krasno nastavio bio je gotov.

Pričali smo nekih sat vremena, nakon čega sam iskapio zadnju kap ruma i naslonio prste na tipkovnicu. Ne sjećam se kad sam zaspao, ali sam ostavio cijelu dušu za laptopom i potpuno odmoran ujutro se probudio, spreman za novi dan.’

Hrvoje nam je poslao fotografije mjesta koje je obišao. Gdje se Hrvoje trenutno nalazi, u kojem je smjeru nastavio svoje put – tek ćemo saznati. Osijek-Online.com gradski portal je medijski pokrovitelj Hrvojevog putovanja.

Pratite portal Osijek-Online i saznat ćete!