Klombin putopis: Biciklom od Osijeka do Crnog mora – X-cross Balkan 2012 live

Ova zahtjevna biciklistička tura pod nazivom X-cross Balkan trajati će mjesec dana a Klomba će na svom putu voziti kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Albaniju, Makedoniju, Grčku, Tursku, Bugarsku, Rumunjsku i Srbiju. Spavat će u kampvoima i kod dobrih ljudi koji će ga primiti. 

Za ovo zahtjevno putovanje dugo pripremao i trenirao diljem Slavonije i Baranje, s obzirom da je vrhunska fizička pripremljenost jedan od preduvjeta za putovanje. Planira voziti prosječno od 100 do 150 kilometara dnevno, a nakon svaka četiri dana vožnje koristit će jedan dan odmora. 

Više o Klombinom putovanju doznajte u našem članku: X-cross Balkan: 3000 kilometara biciklom od Osijeka do Crnog mora

Medijski pokrovitelj putovanja je portal Osijek-Online.com stoga će s Klomba s ovog zahtjevnog putovanja javljati čitateljima putem mobitela, emaila, facebooka… a njegove dojmove, misli i dogodovštine pratite u ovom članku.

Člank se ažurira svakim novim Klombinim javljanjem, te ga možete pronaći i pomoću banera s logom X-cross Balkan s desne strane naslovnice portala.  

Zagrijavanje za put vožnjom Osječkim ulicama 

                           

20. svibanj – 225 km trening sa svom opremom 

3. lipanj, nedjelja – početak putovanja, ispraćaj na Trgu dr. Ante Starčevića u Osijeku

3. lipanj, nedjelja, 12:01 sati – Županja –  Evo prva postaja Županja 🙂 Uz pratnju do iza Vinkovaca, ovo je bilo laganini za sada 🙂 Goodbye Croatia, hello Balkan!

3. lipanj, nedjelja, 20 sati – Tuzla – 150 km odrađeno, Tuzla… vručina putem, sreo ekipu koja se voza okolo pa su me pratili 30 km, popio crni tuzlanski pilsner… 🙂

4. lipanj, ponedjeljak – Ban – Ovo je zemlja chevapa i kajmaka 🙂 i ne posluzuju pivo 🙂

4. lipanj, ponedjeljak – 21 sat – Nakon 140 km, Sarajevo! Ova zemlja nema ravne ceste, sve je u brdo 🙂 ekipa specialized iz ciklo centra pozdravlja osijek 🙂 za sada sve po planu, iako kontam da u crnoj gori idućih par dana neće biti neta hehe

Danas sam prošao kanjon rijeke Krivaje, negdje izgubio sunčane… Bit će dalje zanimljivo… Pohvale svim jaranima u Bosni na susretljivosti!

5. lipanj, utorak – Sarajevo – 7 i 44 sati – Sarajevsko jutro je počelo kišovito, ali sada je sve ok 🙂

5. lipanj, utorak – Krenuo sam iz Sarajeva po suncu, ali već pri izlasku je počela kiša i padala do prijevoja… Ukupno u utorak odvoženo 95 km…

6. lipnja, srijeda – Nakon odmora u rafting kampu Drina-Tara sljedi Crna Gora! Vrijeme je predivno i mogao sam nadoknaditi zaostatak od jučer… Slika je sa kanjona Pive gdje počinju tuneli… Sponzorska 🙂

6. lipnja, srijeda – Nebrojena količina tunela prema Durmitoru… Strava za voziti jer nema rasvjete… U kratkim tunelima nema problema…

Nakon tunela Durmitor, dolaze zavojite uske ceste koje oduševljavaju… Na putu prema gore 🙂

Ne preostaje ništa drugo nego sjesti i diviti se prirodi…

Nakon ovoga uslijedio je spust u Žabljak. Danas odvožen 71 kilometar.

6. lipanj – srijeda – Sarajevsko jutro počelo kišovito, pa sam kasnio sa polaskom. Pojavilo se sunce, ali ne zadugo. Kiša je padala cijelim usponom do prijevoja iznad Sarajeva. Dalje je bilo lakše za voziti jer je kišna oprema odradila svoje.

Zbog svega sam malo skratio rutu i prenoćio uz granicu sa Crnom Gorom. Jutro je bilo sunčano a put sve ljepši. Prvo je došao kanjon rijeke Pive, nebrojeno puno malih tunela i uspon na Durmitor.

Ljudi u Crnoj Gori su izrazito srdačni pa sam tako sve lokalne običaje saznao od djeda Mile iz Pušće. Za sebe kaže da je seljak, čuvao je ovce a danas radi u Plužinama u uredu. Objasnio mi je gdje je koji vrh na Durmitoru. Jako zanimljiv čovjek pun informacija.

Durmitor sam uspio prijeći u jednom dahu. To je planina koja očarava gdje god da se okrenete. Sedlo se nalazi na 1907 mnv a nakon toga je spust prema Žabljaku, gdje ću prenoćiti i odmoriti idući dan.

7. lipanj – četvrtak – Drugi dan u Žabljaku mi je trebao biti odmor, ali jednostavno sam morao obići nekoliko lokacija koje sam dugo tražio na internetu.

To je veliki most kod Đurđevića Tare odakle se pruža predivan pogled na kanjon Tare. Druga znamenitost Durmitora je Crno jezero, smješteno u Nacionalnom parku Durmitor. Cijena ulaznice je 3 eura.

Kasnije sam saznao da sam odlično prošao jer inače rendžeri znaju naplatiti  kartu 12 eura. Nakon ovog pitomog i turistički poznatog jezera odlučio sam potražiti Zmijinje jezero dublje u šumi.

Uopće nisam još uključio MP3 s kojim sam htio prevladati monotone djelove puta, priroda je tako nevjerojatna da stalno o tome razmišljam

Nakon nekoliko kilometara vožnje i hodanja jezero se ukazalo okruženo visokim borovima. Ovdje je priroda netaknuta i sve je vrlo čisto. Slijedeći dio rute me vodi prema Podgorici i Albaniji…

Iako slušam savjete lokalaca o nastavku moga putovanja u Albaniju, baš se i ne uklapam u lokalce, šarena majica, bicikl… Ja nesto radim, ovdje svi sjede na uliciama u stolicama… Vicevi su istiniti 🙂 

Šumske staze Durmitora

Zmijinje jezero

Staza je sve veselija 🙂 usput sam sreo dvoje austrijanaca koji lutaju kao i ja…

Duboko u šumama Durmitora, predivno… Nigdje nikoga, samo visoki borovi 🙂

9. lipanj – Nakon nenadanog iznenađenja kada mi se mobitel samo ugasio i pokvario, shvatio sam da će ovo biti problem, jer mi je mobitel služio za sve, slikanje, internet, općenito komunikaciju.

Krenuo sam dalje prema planu, iako je plan bio doći samo do Nikšića, koji je udaljen 70-tak kilometara od Žabljaka, odlučio sam zbog problema sa mobitelom produžiti do Podgorice i pronaći servis te pokušati riješiti problem.

Tako sam dan završio sa izrazito napornih 125 kilometara, jer je sunce bilo nemilosrdno, a trebalo je doći do Podgorice u radno vrijeme.

Cesta je na ovom dijelu Crne gore široka i nije bilo problema sa prometom. Primijetio sam da su ljudi jako srdačni i voljni pomoći u svakoj situaciji. Općenito su jako komunikativni. Nastavak puta je Albanija. Upute sam dobio, pa ćemo vidjeti kako će biti u Albaniji…

Most Millenium, Podgorica – pravac Albanija

Albanija! E to treba doživjeti! Nešto nevjerojatno! Nakon granice makadam, pa savršena cesta, pa makadam… Zatim kampiranje i kupanje u Skadarskom jezeru 🙂 – Cesta na ulazu u Albaniju

Skadar, Albanija

Skadarsko jezero – kamp, Albanija

Prvi put se vozim biciklom po autocesti – 40 kilometara od Tirane

10 . lipanj – Pozdrav iz Tirane! Sve je super, iako je totalna ludnica u Albaniji… Što se tiče prometa, svi voze kako žele, semafora ima jako malo a crta na cesti više nema nego što ih ima…

Svi trube medjusobno, iako voze normalno. Na ulazu u Albaniju je bio makadam pa onda nova cesta a u Skadru opet makadam i čak malo blata po cesti jer svi zalijevaju cestu da ne bude prašine.

Jednim dijelom sam čak vozio po autocesti, ovdje je to normalno jer druge ceste nema. Policije ima dosta ali me nitko ništa nije pitao. Ljudi su normalni i svi mi mašu i viču Aljban… smiješno.

Malo sam lutao po Tirani dok nisam pronašao hostel. Sada je tek pocelo biti zanimljivo na putu. Sutra idem prema Makedoniji i Ohridu…

Albaniju jednostavno treba doživjeti… drugog opisa nema 🙂 – na fotografiji Skenderberg trg u Tirani

Pod doživjeti Albaniju mislim na doživljaje sa malim Romima. Kad me vide istrčavaju iz kuća gurajući bickle i prate me dio puta koliko mogu, jer im bicikli nemaju niti brzina niti kočnica. Usput mašu i viču aljban…

Ljudi su mi pričali kako Albanija nije sigurna za putovanje, pogotovo biciklom, ali za sada to nije istina.

Što se tiče pasa na ulicama, velika je razlika izmedju naših i ovih pasa. Nasi će trčati za biciklistima i pokušati ih ugristi, dok ovdje to nije slučaj. Psi više žive kao lešinari i boje se bicikla. Nosio sam sprej protiv pasa, no nisam ga niti pomislio koristiti.

Krava ima svugdje i šetaju čak i preko autoceste, ali pod nadzorom ljudi. Velika je kulturna razlika između Hrvatske i Albanije i to je vidljivo čim se prijeđe granica.

Sljedeća država je Makedonija. Sad je putovanje postalo zanimljivije. Do sada su svi razumjeli jezik, a sada je sporazumijevanje na engleskom jeziku i klasično rukama i nogama 🙂

11. lipanj – Makedonija – Što zna Slavonac što je brdo? E pa saznao je! 🙂 Izlaz iz Tirane i uspon dug 25 kilometara, a nigdje hlada. Predivni predjeli, ali jako naporan put.

Spomenik albanskom biciklistu 

Najčešći albanski posao je ‘lavasz’ ili pranje auta. Pitke vode i izvora, koji se sljevaju s obližnjih brda, ima u izobilju. Grad Elbasam je odmah nakon spusta. Ljudi su me čudno gledali, ali svi su kulturni.

Prije same makedonske granice još jedno brdo. Najblaži dio je deset postotni uspon. Ovdje sam sreo trojicu malih Albanaca koji su spremni gurati me uzbrdo. Sve za bakšiš 🙂 Bakšiš su dobili ali gurali nisu, nisam im dao. Ovaj dio ceste je izrazito zavojit i prometan. Kamiona i tegljača ima puno, a da je cesta izrazito opasna upozorili su me još u Tirani.

Granični prijelaz u Makedoniju je na brdu. Od Makedonaca sam dobio turistički letak na makedonskom i na ćirilici. Pa hvala im! 🙂

Za kraj dana mi je ostalo još lakih 30 kilometara do Ohrida. Ovaj dan me umorio više nego ijedan dosada. Na Durmitoru je bilo naporno ali bar nije bilo tako vruće.

Čini mi se da je more sve bliže… Za sada sljedi odmor i turistički obilazak Ohrida…

Ohrid je pravo turističko mjesto uz prirodno tektonsko jezero. Ima oko 50 tisuća stanovnika i više od 300 crkvi… Nekoliko plaža i za Hrvate najvažnije, puno kafića i terasa uz obalu za ispijanje kavice 🙂 Cijene su vrlo slične našima. 

Vožnja Ohridom u čamcu 🙂

Fotkanje s policijskim biciklom 🙂

Crkva S. Nauma

14. lipanj – Nakon odmora i razgledanja grada vrijeme je bilo krenuti dalje. I to prema nacionalnom parku Galičica. No prije toga sam obišao prethistorijsko naselje – muzej na vodi i crkvu sv. Nauma.

Pogled na Ohridsko jezero s Galčice

Muzej na vodi

Prostor oko crkve turistički je uređen s restoranom, hotelom… Uspon na Galičicu dug je 14 kilometara, a sam prijevoj je Baba. Sa druge strane lijepo se vidi i Prespansko jezero. Uz jezero sam dalje krenuo prema Bitoli.

S obzirom kako sam malo izmijenio rutu, produžio sam dalje prema Prilepu u južnoj Makedoniji i tu našao smještaj. Prošao vinograde na području Tikveša… Grčka je sve blize 🙂

15. lipanj – Protekli dan protekao je u prelasku stotinjak kilometara brežuljkastog područja Makedonije. Zanimljivo je kako se ovdje smije voziti biciklom po autocesti. Nigdje nema znaka koji to zabranjuje, a kada sam pitao policajca za smjer, rekao je ‘samo ravno po avtopatu’ 🙂

Svi se i dalje čude sto sam došao s ‘točkom iz kroacije’. Iduca postaja: Grčka, Salona…

16. lipanj – Put do Salone je bio odličan, jednim dijelom opet autocesta. Na granici nemam problema do sada. Samo prođem do policije, pokažem putovnicu i vozi dalje.

Ulaz u Salonu kao da je trajao satima. Gust promet, puno automobila i autobusa. Definitivno nije mjesto za bicikliste.

S ljudima iz hostela sam uspio obići najpoznatije spomenike i otići na vidikovac uz pomoć lokalnog Grka 🙂

Zaboravio sam da je ovo druga vremenska zona pa prema Kavali danas kasnim sat vremena…

Stara ulica u Sloni

Panorama Salone s vidikovca

Eto i Egejskog mora u Saloni. Na ulazu u grad nevjerojatan smrad. Promet u gradu je strašan, nitko ne gleda na nikoga, svatko vozi kako želi. Čovjek mora biti carobnjak za vožnju s bisagama kroz centar grada.

Danas sam prošao 150 kilometara grčke obale, naša obala i more je sto puta ljepše. Turisti su rijetki, plaže su prazne. Grčka mi djeluje otužno. 

17. lipanj – Smještaj sam pronašao 10 kilometara prije Kavale u kampu, u jednom malom turističkom mjestu. Sada je već ljeto a na grčkim plažama nema turista.

Dio uz ceste nije održavan, a dobar dio lokala je zatvoren. Tako je do sada bilo. Iako nisam do sada bio u Grčkoj, čudna je država. Vidi se da nešto ovdje štima.

U Kavali sam sreo jednog Grka na biciklu koji je išao u mom smjeru 60 kilometara. Objasnio mi je neke stvari u vezi Grčke, Europe.

Cesta je i dalje odlična i imam svoju prometnu traku tako da ne smetam nikome. Sve u svemu lijepa zemlja…

Grad Kavala

S lijeve strane jezero, s desne more. Porto Lagos. Ovdje me vjetar ubijao u prsa…

Mala crkva kod Porto lagosa na otoku. Do nje se dolazi drvenim mostom.

Lega Grk danas me pratio 60 kilometara. Sreli smo se u Kavali gdje je on bio na treningu. Ispričali smo se o svemu i svačemu na tečnom grčko-hrvatsko engleskom 🙂

18. lipanj – Nakon sto je Grk otisao kući u svoj grada Xanthi, uslijedila je prava avantura, ako se to moze tako nazvati. Jedna je cesta glavna između gradova a to je autocesta, znači potreban je obilazak okolnim cestama.

Te manje ceste vode kroz sela u kojima većinom stanuju Romi koji tu rade na poljima. Ovaj dio nije bilo ugodno prolaziti. Sada sam ja iskoristio isprobani recept i mahao njima. Kao da se poznajemo. Problema ipak nije bilo.

Jedan dio puta sam naišao i na poljski put. Mislio sam malo skratiti putovanje, ali to je bila loša odluka. Na tom ‘drndavom’ putu ispao mi je šator pa sam se morao vraćati po njega.

Pred sam Alexandroupoli izašao na cestu paralelnu uz autocestu. Napokon stižem u kamp oko 23 sata.

Najnaporniji i najduži dan puta je gotov. Danas odmaram u Alexandroupoliu. Sutra nastavljam u Tursku…

Alexandroupoli, ovdje odmaram.

Nesica u Grčkoj košta 3 eura. Uz kavu sam dobio ova dva mala lisnata gratis. 

Odmor u Alexandropoliu prosao mi je većinom u kampu. Grčka je poprilično skupa, primjerice nescaffe košta 3 eura, a dva mala lisnata kolačića su gratis. U trgovinama je sve također skuplje nego kod nas.

Nigdje nisam vidio toliko životinja na ulicama kao u Grčkoj. U Saloni navodno postoje mačji klanovi, a pasa ima posvuda, u svakom gradu i selu, srećom nisu agresivni. Mačke po kontejnerima za smeće traže hranu. Tužno za vidjeti.

Primjetio sam da u Grčkoj postoji mnogo vojarni, a vojni automobili su česta pojava na cestama van gradova. Grci kao narod mi se čine poprilično dobri i prijateljski nastrojeni, a najveći problem su im političari. Hm, poznata tema. Toliko od Grčke..

Cesta prema Turskoj je široka, pa imam čak cijelu traku samo za sebe. Nekoliko gradova i sela i eto me na grčko – turskoj granici. Grčka je u redu, ali na turskoj granici je policija u maskirnim odorama s dugim cijevima. Ipak sve prolazi u redu i za par kilometara sam u Edirneu.

Grad me oduševio na prvi pogled. Nisam planirao, ali ostat ću još jedan dan ovdje. Sve je jako drugacije nego kod nas. Nitko ne razumije engleski, pa čak niti na recepciji u hotelu.

19. lipanj – Turska! 

Turska i grad Edirne su po svemu drugačiji od Hrvatske. Počevši od načina života, običaja, kulture, religije, zgrada, trgovina…

U obilazak grada krenuo sam rano zbog velikih vrucćina. Vruće je, ali nije tako sparno kao kod nas. Prvo sam htio obići sve veće džamije .Među njima je Uc Serefeli džamija i Eski džamija. Najvecća u Edirne je Selimova džamija, radi se o sultanu Selimu II. iz 1575. godine.

U džamiju se može slobodno ući. Najprije je obvezno pranje ruku i nogu ispred ulaza na jednom zdencu, a u samu džamiju se ulazi bosih nogu. Cipele se odlazu na odrđenom mjestu. Žene pokrivaju glavu, a ako nemaju maramu, mogu je uzeti na ulazu. 

Velikih shopping centara nema, nego puno malih trgovina i nekoliko tržnica, tj. čaršija. Najpoznatiji je Ali Pasin bazaar. Tu se može naći svega. Kava se ne pije, ali zato imaju odličan čaj.

Pojesti se moze svašta, a kebaba i burekđinica na svakom uglu. Zanimljiv grad za turiste u kojem mogu vidjeti svu kulturnu raznolikost ove zemlje.

Cesta prema Turskoj

Ulazak u grad preko mosta 

Na ulazu u Edrine

Ovdje se pije najbolja kava

 

Jedna od glavnih ulica u Edirneu, ostajem i sutra ovdje. Oduševio me grad, moram ga obići. Nitko ne razumije riječi engleskog, samo turski 🙂

Selimova džamija

21. lipanj – Današnji plan bio je doći do Crnog mora. Kad sam krenuo vidio sam da će to biti teško za odvesti. Jak vjetar i cesta prepuna uzbrdica i nizbrdica  smanjili su mi prosječnu brzinu na  samo 14 km/h.

Dio Turske kroz koji sam danas prošao je izrazito seoski. Traktora i kombajna ima posvuda na cesti. Polja su većinom zasijana suncokretom i žitom. Turci imaju razvijen sustav navodnjavanja betonskim izdignutim kanalima.

Cesta je odlična i široka ali treba paziti jer je puna razbijenog stakla. Na tursko-bugarskoj granici je još jedan razlog zašto sam morao danas malo skratiti put. Turska granica je ogromna. Prvo se prođe prva kontrola i pregled putovnice. Zatim sam krenuo par stotina metara dalje kao na svakoj granici do policije po pečat u putovnicu. Ali ne i ovaj put.

Ovdje me vraćaju nazad da potražim policiju. Oni se nalaze u posebnoj zgradi, pa svi moraju lijepo parkirati, prošetati do šaltera, sačekati u redu i dobiti pečat. Tek tada sam mogao na onu drugu kontrolu gdje su me vratili nazad. To je bila Turska. Sada Bugarska.

Najprije je potrebno proći kroz nekakav mali bazen za dezinfekciju. Mislio da je plitak i uletio unutra, kad ono 15 cm dubine. Cijeli sam smrdio po tom sredstvu za dezinfekciju. 

Cesta u Bugarskoj je očajna, barem ovdje na ulazu. Mala, uska, bez bankine, a puna rupa. Dezinficiran, dan sam završio u mjestu Malko tarnovo 🙂 Sutra nastavljam dalje…

Kirklareli, Turska

Cesta prema Tursko-Bugarskoj granici

22. lipanj – Kako sam krenuo, tako sam i stigao u Burgas. Barem mi se tako činilo. Dobra cesta, brežuljci, a možda i želja da nakon toliko dana puta konačno dođem do Crnog mora.

Burgas obiluje dugačkim pješčanim plažama, mnoštvom kafića i restorana. Primjetio sam da mnogi jedu neke malene ribice poput čipsa.

Za danas sam odlučio produžiti do Pomoria, malog turističkog mjesta. Cijene u hotelima su visoke. Neki od njih su čak superluksuzni i veliki kao manje naselje.

Zato manji family hoteli pružaju sve što je potrebno uz povoljnu cijenu. Bugarska je turistički mnogo zanimljivija od Grčke, barem mi se tako čini. Čak je slična i Hrvatskoj.

Kad već uspoređujem, Crno mi je ljepše od Egejskog mora, ali naše more je za poželjeti. Svaka zemlja ima svoj pristup turizmu. Put nastavljam prema Varni.  

Pomorie, plaža

Pogled na Pomorie

Burgas – napokon Crno more!

Opasna cesta

Pogled na grad Nesbar

Polja suncokreta uz more 

Ulazak u Varnu

Ukoliko želite vidjeti gdje se Klomba trenutačnio nalazi kliknite na Google maps link ovdje

23. lipanj – Kako je lijepo kada dan krene dobrim brzinskim prosjekom, zanimljivom cestom i lijepim pogledom na okolicu. To je trajalo samo 15-ak kilometara. Ostatak od današnjih 115 kilometara je bio uvelike drugačiji. Cijelim putem su bile oznake crne točke s natpisima danger zone!

Uz to je biciklima je zabranjen promet, a drugog puta nema. Znači, oprez i gas! Ovo je bio dio puta gdje sam morao najviše paziti na druga vozila pa čak i stati sa strane dok su prolazili autobusi. Ovo je neka magistralna i očito jedina cesta između Burgasa i Varne.

Ali eto, došao sam uz psihički trening, stalno se okrečući unatrag prema Varni. To je posljednje odredište na Crnom moru nakon kojeg krećem prema Dunavu.

Nakon večernjeg obilaska grada, Varna je koliko mi se čini, najzanimljiviji grad na obali Egejskog i Crnog mora. Ima lijepu plažu, veliki park, mnoštvo zanimljivih lokacija, ulica i restorana, te povoljne cijene. Grad je dosta raznolik…

Pozdrav iz Varne!

24. lipanj – Današnje jutro bilo je jedno od onih kada treba sjesti nakon spavanja, onako malo se odmoriti i razmisliti što napraviti. U gradu sam koji mi se čini jako zanimljiv, obišao sam jedan dio pješke, a ima još toliko toga za obići.

Znači, ostati još u Varni i razgledati grad ili sjesti na bicikl i nastaviti dalje put. Jedini je problem što nemam više puno slobodnih dana za pauziranje negdje gdje mi se svidi. Na putu je bilo toliko mjesta gdje bi mogao provesti dva – tri dana. 

S obzirom kako je ovo posljednja točka moje rute i dalje bih trebao krenuti prema Dunavu, odlučio sam ipak ostati još jedan dan. Spremio sam stvari i krenuo u grad, odlučio obići sve plaže, cijeli centar, provozati se širokim biciklističkim stazama i vidjeti sve građevine s turističkog letaka.

U obilazak sam krenuo rano ujutro, a grad je već bio pun ljudi. Na popisu obilaska bila je i katedrala. Nakon katedrale naišao na željeznički kolodvor. Ovdje mi je sinula ideja kako bih mogao obići grad i još stići do Rusea. Raspitao sam se za vlak, cijene i vozni red.

Vlakovi u Bugarskoj su vrlo jeftini i jako slični našima. Vagoni su identični samo u kupe stane 8 ljudi, a kod nas 6. Tako da sam odlučio ipak se ukrcati na vlak i krenuti put Rusea. Pruga između Varne i Ruse je jedna od najstarijih u Bugarskoj, pa je i to bio razlog da krenem vlakom. Ruta kojom vlak prolazi vrlo je slična ruti koju bih prošao biciklom. Na tom putu gotovo da nema ničega osim nepreglednih polja i pokoje omanje selo.

Nakon 4 sata vožnje vlakom stigao sam u Ruse. Iznenadilo me vrijeme ondje. Prije nekoliko sati temperatura je bila visoka, a sunce grijalo svom snagom. Sada je bilo oblačno, sumorno vrijeme, a čak je počela i kiša padati. No to nije bio razlog da ne pronađem što prije smještaj koji sam ranije pronašao preko interneta, ostavim stvari i krenem u obilazak Rus-a.

Najprije sam krenuo u obilazak pješice, ali sam uvidio da to nije dobra ideja, grad je prevelik za obilazak na taj način. Vratio sam se po bicikl i eto me, opet okrećem pedale, slikam i snimam video. Novi grad, i sve mi je zanimljivo.

Krenuo obići Dunav, šetalište, pogledati sve brodove. Teretni plove Dunavom dok su neki putnički vezani za obalu. Nekoliko stotina metara dalje je centar grada. Sam centralni trg ima nekoliko velikih fontana. Ondje sam primijetio veliki broj šetača, djecu koja se igraju uz fontane, skejteri i bajkeri imaju svoju scenu. Na prvi pogled grad djeluje vrlo razigrano.

Čini mi se da ljudi ovdje vole biti u svojim parkovima i na trgovima. Jednostavno sjede na klupama i uživaju. Možda zato jer je vikend 🙂 Vidio sam sudnicu, Panteon revivalista, prošao ulicom Babe Tonke (majka bugarske slobode, borila se protiv grčkih klerika), desetak fontana, tri velika parka…

Ruse je grad sa dugačkom i bogatom povijesti…Do sada nisam ništa pisao o bugarskoj hrani. Kada uzmete menu u ruke teško je odlučiti sto naručiti. Sve je pisano na bugarskoj ćirilici a i kada konobar objasni što je što situacija je ista.

Bugarski jelovnik je raznolik. Jedan od specijaliteta su im pohane tikvice pripremljene s jogurtom ili mesom, nezaobilazna musaka i naravno razna mesna jela pripremljena na bugarski način. Hrana je općenito manje začinjena nego naša slavonska.

Ljudi u Bugarskoj su prijatni, kao i u svim državama kojima sam do sada prošao. Teško razumiju engleski ali se ipak puno lakše sporazumjeti nego primjerice u Grčkoj. Neke riječi su čak slične našima.

Moj put u Bugarskoj ne završava ovdje, nego se nakon Rumunjske vraćam u Bugarsku i prolazim jednim malim dijelom prema Srbiji. No sutra ipak krećem prema Rumunjskoj koja je ovdje vrlo blizu. Treba samo prijeći Dunav 🙂

25. lipanj – Kad sam se danas probudio, shvatio sam da me samo jedan veliki most preko Dunava dijeli od jedne od zanimljivijih zemalja na putu, Rumunjske. Most je stvarno ogroman, a kamioni stvaraju neviđenu gužvu.

Ja sam na biciklu pa mi to ne stvara probleme i uz rumunjski žig u putovnici vrlo brzo nastavljam dalje. Prvi grad nakon granice je Giurgiu. Lučki i vrlo prometan grad. Ipak u centru je sve normalno, kamiona ovdje nema. Od toga da će Rumunjska biti zanimljiva nema za sada ništa.

Nakon Giurgua, put je ravniji nego kod nas u Slavoniji. Sela su rijetka. Ovdje je vidljivo siromaštvo. U svim selima koriste konje i magarce za prijevoz, a u jednom selu čak izrađuju zemljane cigle. Čuo sam mnogo lošeg o Rumunjskoj prije puta. Nema nikakvih pljačkaša niti opasnih čopora pasa.

Danas sam odvezao 160 kilometara i niti u jednom trenu mi nije bio problem voziti sam bicikl Rumunjskom. Ljudi su vrlo srdačni, mnogi mašu i pozdravljaju me. Klinci u selima najprije traže nešto za jesti, a tek onda koji lei (rumunjska valuta)…

Nakon svega danas viđenog ostao sam podijeljenih osjećaja… Ovdje stvarno većina ljudi, a to mislim prvenstveno na selo, živi jako siromašno. Sutra sam još u Rumunjskoj. Nakon sutrašnjeg dana ću odlučiti kako dalje. 

Veliki most koji vodi iz Bugarske u Rumunjsku preko Dunava

Pogled na Dunav 

Dosadna cesta u Rumunjskoj

Zaprege posvuda

Stanovnici jednog sela izrađuju cigle od zemlje

26. lipanj – Drugi dan Rumunjske počeo je kišovito, no kiša je ubrzo prestala pa sam mogao nastaviti bez problema dalje. No, vjetar je nastavio puhati tako da sam cijeli dan vozio s vjetrom u prsa.

Teren kojim sam danas prošao cijelim je putem bio nizak. U ovom dijelu Rumunjske doista nema ničeg posebnog za vidjeti, osim kulture i načina života ovdašnjih stanovnika.

U svim selima se mogu vidjeti stare kuće s dva do četiri stupa kod ulaza te bunari, od kojih su neki prilagođeni pranju rublja. Putem sam sreo jednog Francuza koji također sam putuje biciklom. Ide iz Francuske u Konstantu.

Dan sam završio u Calafatu, odakle ujutro trajektom krećem nazad prema Bugarsku, a zatim u Srbiju.

27. lipanj – Nakon doručka u hotelu odlazim trajekt za Bugarsku. Karta iznosi 3 eura. Stigao sam se ukrcati u posljednjoj sekundi prije polaska. Sva vozila već su se ukrcala i ja ulazim posljednji.

Vožnja trajektom potrajala je 20-ak minuta u eto me opet u Bugarskoj. Ponovno žig u putovnicu i pokret dalje. Vjetar je danas slabiji sto je odlično.

Jedini veći grad u ovom dijelu je Vidin. Lijep gradić na obali Dunava. Od silaska s trajekta prešao sam 40 kilometara ovog dijela Bugarske. Nakon dosadne Rumunjske, ovdje su predjeli predivni. Polja, zavojite ceste, blagi brežuljci, uglavnom jako lijepo krajolik za vožnju biciklom. Sada mi se čini dobrom idejom što sam kod planiranja rute skratio vožnju Rumunjskom i ubacio ovaj dio Bugarske.  

Sljedeća zamlja u koju ulazim je Srbija. U početku im nije bilo jasno odakle dolazim i kako ulazim u Srbiju s ove strane jer inače ljudi ovdje izlaze iz Srbije, a ja sam se samo pojavio na granici. Ali uspio sam im objasniti cijelu rutu. Prvo sam krenuo prema mjestu Negotin.

Dalje počinje ruta Dunav. To je jedan od dijela puta kojim sam želio proći. Na svakom raskrižju je biciklistički znak s označenom kilometražom i smjerom. Ruta prolazi uz sam Dunav, nekoliko metara od njega. Tako da se uvijek može i okupati, stati, nešto lijepo uslikati. Jedini problem koji se može ponekim biciklistima pojaviti je makadam, jer se ovdje ne može ići cestovnim biciklom.

Tog makadama ima oko 25 kilometara i taj dio je ujedno bio i najzanimljiviji dio puta. Upravo na ovom dijelu su došle do izražaja sve odlike mog bicikla, pa ovaj dio prolazim vrlo lagano i opušteno. Jako dobro se može vidjeti veličina Dunava, koji na dijelovima izgleda jako široko.

Ranije sam rekao da je ova moja ruta promocija biciklizma općenito. Baš na ovom dijelu puta uz Dunav najviše sam primijetio da ovo nije moguće proći niti jednim drugim vozilom i uživati u ljepotama prirode. Jedino bicikl to pruža.

Put također prolazi pokraj hidroelektrane Đerđap I i II. Od većih mjesta prošao sam kroz Kladovo, malo turističko mjesto s plažom poput morske. Glede ljudi u Srbiji, s mnogima sam razgovarao putem. Sve ih zanima, najviše situacija u Hrvatskoj, kakve su cijene, kolike su plaće, neki bi išli na more kod nas pa ih to zanima… 

Današnji dan sam završio u omladinskom Titovom kampu Đerđap. Vrlo zanimljiv kamp, jer izgleda kao da je u njemu vrijem stalo. Ondje je i velik broj djece koja se pripremaju za razna sportska natjecanja. Sam kamp je organiziran u obliku manjih i većih bungalova.

Današnji dan je jedan od najzanimljivijih općenito do sada. Puno toga sam prošao, a još više vidio. Zanima me daljnji dio puta, jer svi kažu da najljepši dio Dunava tek dolazi, nacionalni park Đerđap. 

28. lipanj – Jednostavno nisam mogao dočekati nastavak vožnje uz Dunav, pa sam danas krenuo ranije nego inače. Čim sam krenuo, došao sam do hidroelektrane Đerđap I. Ogromna elektrana koja je ujedno i granični prijelaz u Rumunjsku.

Od elektrane nadalje vijugava cesta vodi odmah uz Dunav. Prometa nema mnogo pa često zastajem zbog fotografiranja. Ovdje otprilike počinje Nacionalni park Đerđap. Fantastično je voziti se biciklom uz veličanstveni Dunav!

Na biciklu se sve može doživjeti i čuti, od cvrčaka, mirisa voćki do pokošene trave…Ovim dijelom prolazi i mnogo biciklista putnika. Tako sam sreo Engleza, Francuza te jedan vrlo komunikativan stariji par Njemaca.

Od nekoliko mjesta kroz koja sam prošao, moram izdvojiti Golubac. Na ulazu u to mjesto nalazi se tvrđava kroz koju se prolazi. Tvrđava je izgrađena je uz sam Dunav, a jedan dio je i na Dunavu.

Ostao sam iznenađen ljepotom svega što sam prošao. Šteta što dan traje samo 24 sata 🙂

30. lipanj – Noć na Srebrnom jezeru prošla je brzo, a ujutro je ponovno uslijedio nastavak putovanja uz Dunav. Bentom sam vrlo brzo došao do Rama. Tvrđava se nalazi na stijeni iznad Dunava i predstavlja jednu od najstarijih tvrđava na ovim prostorima.

Iz Rama vozi skela u Staru Palanku, točnije u područje Banata. Tu vožnju nisam mogao propustiti, pa sam ovdje odlučio malo promijeniti rutu. Umjesto do Beograda, odlučio sam krenuti banatskom stranom prema Pančevu.

U razgovoru s mještanima doznao sam da je ta strana i puno ljepša i zanimljivija. Prolazi se preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, te se ondje mogu vidjeti pješčane dine prekrivene travom, tzv. Deliblatska pješčara. Nevjerojatno je koliko ovdje ima cvrčaka u travi.

Doslovce se čuje buka koju proizvode. Cesta je odlična i ravna. Pančevo i nije tako daleko kako se činilo na karti. Sljedeći dan situacija je ista, imao sam dobar vjetar u leđa i ovaj dan mi je prošao, što se vožnje tiče, s najvećim prosjekom do sada. Hvala Banatskim vjetrovima!

Lijepi su predjeli ovdje u Vojvodini. Pertovaradin je zadnja postaja prije dolaska kući. Nedjelja 1. srpnje je zadnji dan ove rute. Do sada je sve išlo po planu i bez ikakvih problema.

Čak nisam niti gumu probušio. Nadam se da će tako ostati i zadnji dan, u što niti ne sumnjam, jer ću imati pomoć prijatelja koji planiraju doći do Iloka po mene. Ova grupna vožnja od Iloka do Osijeka će sigurno biti zanimljiva…

Tvrđava u Ramu

Vožnja skelom

Tvrđava Petrovaradin

Cesta u Banatu

Pogled na Novi sad i Petrovaradin

Doček u Vukovaru 

1. srpanj – 17 sati povratak u Osijek!

Uskoro na portalu Osijek-Online.com pročitajte intervju s Klombom o njegovom putovanju. 

Imate više informacija o ovoj temi, želite li komentirati, napisati reakciju ili želite prijaviti pogrešku u tekstu?