Međunarodni vlak Zagreb (HR) – Osijek (SLA) ili… kako je Zapad opet zaboravio na Istok…

Trudim se imati pozitivan stav jer ipak imam neke pogodnosti koje mnogi u Hrvatskoj nemaju (iako je i dok to pišem, smiješno da smo do toga došli…). Dakle imam posao koji ipak volim, mogu si priuštiti pokoje putovanje, večeru, izlazak u kino ili kazalište (hmm da, nisam oženjen, pa možda i u tom grmu leži zec za te neke sitne luksuze, gledano iz slavonske perspektive nezaposlenosti) pa zato zapravo i ne pomišljam ozbiljno na odlazak u inozemstvo. E da, nemam auto, da naglasim, to si još ne mogu priuštiti – prvo krov nad glavom! No ipak, gotovo svaki turistički ili poslovni odlazak iz Slavonije „na Zapad“, u Zagreb primjerice, po povratku ostavlja čudan dojam da Slavonija nije u potpunosti dio Hrvatske pa se nekako uvijek zametne pitanje u glavi, trebam li u doglednoj budućnosti „bolji život“ tražiti na Zapadu?

Zadnji gorak okus po tom pitanju ostavio mi je povratak vlakom iz Zagreba za Osijek, jučer u nedjelju 19. veljače 2017. Da odmah odgovorim na pitanje, zašto sam uopće išao vlakom koji vozi oko 30 minuta dulje nego bus? Jer volim protegnut noge dok putujem i da oprostite, da mogu otić’ na WC k’o čovjek!

Vlak, IC Podravka (IC je kratica za „inter city“ i trebala bi označavati udobnije vagone i bržu vožnju u odnosu na one „putničke“) je krenuo na vrijeme. Čak je i sam ambijent vlaka bio ugodan, toplo, čisto, a skompao sam se i sa suputnikom meni s lijeva pa se pomisao da me čeka put od tek 272 km, ali u trajanju od čak 4,5 sati, činila podnošljivom. U točno 16:40 vlak je počeo kliziti sa zagrebačkog glavnog kolodvora prema istoku.

No da se u nastavku ove priče bolje razumijemo, na „ovim prostorima“ postoji „istok“ i „Istok“ koji počinje tamo negdje između Koprivnice i Virovitice, otprilike slijedeći onu zaboravljenu liniju „Virovitica-Karlovac-Karlobag“ skovanu još istočnije…

Vožnja vlakom djelovala je još „ugodnije“ kad sam upravo na toj „granici“ pomislio da smo dobro i prošli do te točke jer nam se lokomotiva ovaj put nije pokvarila (predzadnji put je „loksa“ krepala putem za Zagreb, na otvorenoj pruzi iza Našica, a zamjensku smo čekali 2 sata da doklipsa iz Osijeka!). No prebrzo sam se poveselio. U kolodvoru Virovitica sam mojem suputniku nabacio komentar da mi se učinilo kako je pored nas prošao „šinobus-plavac“ s natpisom „Osijek“, što je neobično jer mi smo na tom putu: Nije valjda da HŽ rasipa resurse pa u istom smjeru u isto vrijeme idu dva paralelna vlaka?? Nije.

U tom trenutku u vagon je ušao kondukter i zamolio da prijeđemo u drugi vlak koji će nas dovesti do Osijeka jer je naša stara dizel-lokomotiva „krepala“.

Moram napomenuti da je IC Podravka kojom sam putovao u sastavu imala kojih 5 vagona, 1. i 2. razred, s rasporedom sjedala kao u autobusu i bila je „puna ko šipak“. A sad je taj šipak trebalo pretovariti u „plavca“, Macosu – stari iako renovirani dizel-motorni vlak, šinobus, upola manjeg kapaciteta. I tako smo krenuli truckat se do Osijeka. Vlak su doduše tjerali do krajnjih granica izdržljivosti što je zvučalo zastrašujuće, a meni koji strojeve doživljavam čak pomalo i s ljudskim osobinama i nehumano.

I tako smo u vremenski od Zagreba daleki „Grad na Dravi“, skupljeni k’o sardine (to se kasnije pokazalo i „korisnim“ jer je na pola puta do Osijeka hladan propuh u vlaku unatoč svim zatvorenim prozorima postao zaista neugodan), stigli s 40 minuta zakašnjenja.

No do sad se možda već pitate što želim reći i da konačno prijeđem na stvar, jer putovanje i ne zvuči toliko loše, a kako kažu u Harley Davidsonu, ionako je bitnije putovanje nego destinacija („it’s not about the destination, it’s about the journey“).

My point is, bit priče, odnosno moj zaključak ovoga iskustva s Hrvatskim Željeznicama kojima se upravlja „sa Zapada“, iz Zagreba, jest u tome da sam se konačno uvjerio koliko se maćehinski odnose prema Slavoniji, što se i na primjeru željeznice zorno vidi. Koliko im putnici s Istoka nisu bitni. Iako za razliku od Primoraca i Dalmatinaca i dalje vjerno pune kapacitete željeznice i osiguravaju finu plaću brojnim i prekobrojnim birokratima u barem dva državna poduzeća: HŽ Putnički prijevoz i HŽ Infrastruktura (doduše pošto se s nama postupa kao s paketima i nagurava nas se u male, stare, po dizelu „mirisne“ vlakove, možda i HŽ Cargo ima koristi od nas Slavonaca).

Koliko smo im ne bitni se ovaj put ogledalo u dva jasna detalja:

1. dok iz Slavonije plaćamo punu cijenu karte za sve rangove vlakova, IC, putnički i druge, iz Splita i Rijeke i dalje vrijede pristojni popusti. Tom logikom na ovome putovanju ne samo da nismo dobili popust, već smo po cijeni udobnog IC vlaka dobili iskustvo truckanja putničkim što ću protumačiti ovako: platili smo duplo više nego smo trebali!

2. kad smo dobili zamjenski vlak, DMV (dizel-motornu kompoziciju), HŽ nam nije poslao novi prostrani Končarev vlak koji postiže brzine do 160 km/h, ima besplatni wi-fi, prostor za invalide, bicikle i slične pogodnosti, već stari šinobus koji je simpatičan samo meni koji volim sve vrste vlakova. S druge strane, znam da novi dizel-motorni vlakovi Končara i jedan prototip Gredelja voze od Zagreba prema Varaždinu i Koprivnici, pa čak i na liniji Koprivnica – Varaždin koja ruku nas srce, ima manje putnika nego linija za Slavoniju.

Mogao bih navesti još niz primjera kako je HŽ odnosno službeni Zagreb zaboravio na Slavoniju i Baranju, no navest ću samo jedan koji me se tiče direktno, kroz posao.

– Prije nekoliko godina je nakon postojanja od početaka željeznice u Hrvatskoj, ukinuta veza Budimpešta – Osijek (-Sarajevo – Ploče). Ta je linija izravno utjecala na pad turističkih posjeta, ponajprije back-packera iliti putnika s ruksacima, mladima i studentima iz cijelog svijeta. Da još imamo tu liniju, danas smo turistički mogli biti puno bliže brojkama noćenja koje ostvaruje Zagreb (rekoh, bliže, ne na istim velikim brojkama). Kao zamjena se najprije pojavio autobus privatnog prijevoznika iz Požege, ali je zbog zavrzlama s prometnim propisima i pravilima o konkurentnosti izgubio liniju od Osijeka do Harkayna s vezama prema Pečuhu i Budimpešti, a zatim se ponovno pojavio vlak, no ovaj put s čak četiri mukotrpna presjedanja i gotovo 10 sati putovanja u odnosu na nekadašnjih 5-6 sati.

Na kraju se opet moram zapitati, je li sjeverozapadna Hrvatska vrjednija od Slavonije pa tamo mogu i u redovnom prometu voziti novi moderni vlakovi? Je li i Jadran vrjedniji kad tamo i dalje voze njemački, Siemensovi, nagibni dizel-motorni vlakovi nabavljeni početkom 2000-ih, a uz to imaju i popust na karte? Je li Slavonija osuđena na to da postane tek jedna velika obradiva površina tek pokojim preživjelim gradom?

I onda se pitamo zašto mladi odlaze? Čak i oni koji imaju relativno dobar posao i valjda bi trebali na tome što još mogu i u kino i kazalište biti vječno zahvalni i ne usudit se poželjeti nešto više, bolje?

No, da, sam vikend u Zagrebu je bio zapravo vrlo ugodan. Druženje sa Slavoncima i onima koji nas vole, na finom ručku kod frenda – lege koji bi da može i preselio na Istok jer voli naš veseli, unatoč svemu neopterećeni mentalitet. I s njegovom simpatičnom tetom koja je na kraju ručka poželjela da joj ispričam nešto više o Slavoniji i Baranji jer si silno želi još jednom prije kraja vidjeti Vukovar i Dunav…

Na kraju ručka rekla je nešto simptomatično, što sam shvatio tek kasnije u vlaku na kolodvoru u Virovitici, na granici prema Istoku:

„A kad završimo razgled Vukovara, jel se stignemo još do večeri vratiti u Hrv… emmm, u Zagreb?“

…u Hrvatsku.?

Mas Palfiker