Ne volimo reklame, a postali smo reklame

Jesmo li postali hodajuće reklame? Pritom ne mislim na momke koji preko studentskog servisa s velikim pločama na leđima reklamiraju raznorazne tečajeve niti na djevojke koje dijele letke za ‘najpovoljniji otkup zlata u gradu’.

Talijani su počeli s velikim imenima koja su običnim fontom ispisana na lako uočljivim mjestima. Ta praksa je logičan nasljednik prijašnje s obzirom da danas nitko ne nosi žezlo, krunu i tijare, a potrebno je na nekakav način istaknuti status. Što se događa? Izdvajamo velike sume novca kako bismo iskazali status, a usput sami postajemo ‘hodajući marketing’. Zapravo plaćamo kako bismo reklamirali.

To dovodi do smanjene potrebe za kreativnosti (kako dizajnera, tako i potrošača) i nerazvoja osobnog stila. Ako ste dizajner – ne morate previše razmišljati, samo ‘prikeljite’ svoj logo prekriven šljokicama preko čitavog torza i komad odjeće se može prodati po visokoj cijeni. Što je još najbolje od svega – prodat će se. I izazivat će zavist.

Što još reklamiramo? Možemo misliti da nam banke, telekomunikacijske tvrtke i političke stranke čine uslugu kad nam poklanjaju kišobrane, kemijske olovke i upaljače, ali prava istina je da mi njih guramo u svjetlo javnosti jer svima je očito koji je izvor određenog predmeta. Čak i predmeti sa ‘superkul’ sloganima koji ne izražavaju direktno podrijetlo predmeta ostavljaju jasnu reklamu negdje u zraku. 

Uskoro ćemo postati kao vozači Formule 1, u potpunosti prekriveni logotipovima i jedino što će nas razlikovati od njih je stanje na bankovnom računu i broj žigova u putovnici.

ONI trebaju VAS. Ionako korištenjem njihovih usluga itekako otplatite sve te kišobrane koje dobijete nakon određenog broja skupljenih bodova. Ne morate biti pretjerano zahvalni, postajete gotovo pa besplatna reklama na svakom koraku.

Ne dajte da vas brendiraju osim ako sami to ne želite. Najjednostavnije otvaranje kišobrana na kiši ima posljedice na ekonomiju – bili vi toga svjesni ili ne.