Nemoguća misija: Zaštita proizvoda?

Kao i svaki normalni propali poduzetnik sjedim neki dan i lagano čistim grašak što mi komšija dao, dok mi se polako krčka kelj za večeru, i u pola pjesme na radiju mi iskoči jedan naš ministar pa nešto trkelja oko zaštite proizvoda u Europskoj uniji. Naravno, ništa ja to ne kužim, ali navodno tu leže novci pa si sve mislim zašto ja ne bi probao zaštititi svoje stvari kad se već svi otimaju za med, pršut, kupus i slične proizvode.

Ne budi mi lijeno, otišao ja u AZZPPUEU (Agencija Za Zaštitu PoljoProizvoda U Europskoj Uniji) da se raspitam o svemu. Stara baba Jadranka uvijek mi je govorila ‘ako te boli noga sigurno si se lupio’, no ja ju nikad nisam shvatio ozbiljno skroz do ovog trenutka. Neč se ja žalit na ogromnu birokraciju koja zahtijeva hrpetinu papirologije, nego nikad ne bih rekao koliko toga su moji u selu već zaštitili i sad su glavne baje u selu.

Teta Ljerka u svojim kaljićima sadi mrkve sve neke bangave i izgledaju kao da ih je netko istukao i to nakon što su preživjele dva rata. A ni jedna nije ista, iako sve imaju preko kile i moš samo s mrkvom nahraniti cijelu obitelj. Kune se da je to eko proizvodnja, a ovi povjerovali pa joj dali certifikat.

Deda Zdravko iz druge ulice sadio repu pa mu sve otišlo u poplavi i od onda krade neke žice pa od toga pravi štrik za sušit veš. Uvjerio je uniju da još nitko od bakra nije napravio tako nešto i sad uživa jer mu svaki mjesec na račun sjedne više od 57 kuna, što je njemu sasvim dovoljno da preživi mjesec.

Anka Sojović od pokojnog šepavog Branka me iznenadila, jer je dobila potvrdu za svoje mesne okruglice. A znam da laže, jer ima sedam jutara zemlje na kojoj sadi soju i ziher gura u pećence, ali imala je dobru priču i navodno neku štelu pa joj se sada lice pojavljuje na svakom drugom tramvaju, jer ima gomilu novaca za reklame.

Pročitajte cijeli tekst na Kukaonica.com