Osijek… kroz nestajanje dvorišta

Društvo hrvatskih kritičara proglasilo ga je najljepšim hrvatskim filmom svih vremena, a radnja uokviruje drugu polovicu tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Zagrebu. Ljubavna komedija s elementima pjesme, Tko pjeva zlo ne misli, strukturirana u obliku kolažnog dnevnika jednog od likova, daje nam uvid u običaje tadašnjih Zagrepčana. Sama ideja prikupljanja informacija za dnevnik pisan od strane sina glavnih glumaca, osluškujući razgovore svojih roditelja i promatrajući radnje u zajedničkom dvorištu, prikazuje način razmjene informacija tadašnjih građana.

Tko god je obratio pažnju na mjesto radnje, mogao je primijetiti kako se pored njihovog doma, glavnina radnje zapravo odvija baš na dvorištu.

Zajednička dvorišta, mali „trgovi“ koje su dijelile obitelji iz istog ulaza, predstavljale su nekada upravo onu starorimsku ulogu trga kao središta razmjene informacija, sudaranja interesa i analiziranja životnih situacija.  Takva dvorišta postojala su, i još uvijek postoje, u Osijeku.

Možemo primijetiti svakodnevan razvoj tehnologije koji sa sobom donosi brojne pozitivne, ali i negativne strane. Ne razvija se samo tehnologija; raste sveukupno ljudsko znanje, razvijaju se sve grane koje nas okružuju: otkriva se dublje i detaljnije u prošlost, istražuju se do sada neistražene lokacije, ekonomija kapitala mijenja globalno tržište… A ljudi?

Ljudi prate taj nagli razvoj, sustižu brzinu života puneći vlastiti raspored. To je pogotovo vidljivo kod mladih koji medijskom propagandom usvajaju svjetske trendove i zaposlenih kojima to diktira dinamičnije tržište. Otuđuju se, manje komuniciraju, a ta je komunikacija plića i svedena na minimum tek toliko da odradimo društvenu formu.

Povlačenje ljudi u urede, u sobe i dnevne boravke isto je tako utjecalo na kulturu ulice i na kulturu ljudi. Nekada prokleti pjesnici, a sada klasici svjetske književnosti, obilježili su kulturu modernoga grada po motivima gradskih kavana, parkova, gužve i buke, ali i ljudske dokolice. Interakcija s uređajem, a ne s ljudima, nekako je iscrpila duhovnost iz svakog pojedinca grada. Naša je duhovnost ono što smo mi, ono što je naša vrijednost i ono što zapravo čini kulturu. Ta smanjena razina duhovnosti i osobnosti pojedinca utječe na opću kulturu grada.

Dva su problema urbane antropologije koja iz naglog razvoja tehnologije rezultiraju na kulturu grada. Jedan je loša komunikacija ljudi, međusobno, ali i sa samim gradom, gradom parkova kojem nedostaju građani da njime dokoličare, i drugi, drastična izmjena naličja Osijeka koji je svojom osobnošću „odgojio“ generacije Osječana, i kojemu su generacije  Osječana zapravo izgradile osobnost…

Iznikle su zgrade usred obiteljskih ruševnih kućica glinenih zidova i trulih krovova u najpoznatijim osječkim ulicama: Strossmayerova, Divaltova, Cara Hadrijana… Te su, ljudima donedavno nezgrapne tvorevine modernog načina života, razbile dotadašnju sliku grada i postavile novi način izgradnje doma deformiranjem dotadašnje prakse Osijeka. Polako, ali sigurno, zaboravlja se izgled ulice koja se skladno pružala Osijekom dajući pogled na grad kao bogatu škrinju povijesti koju se samo trebalo otvoriti.

Prije nego se to zapravo dogodilo, prije nego je netko Osijek okarakterizirao u svaki njegov detalj, prozor i zid, mi smo se odrekli onoga što su nam baš ti detalji govorili o gradu i srušili ih, izgradili zgrade i zakoračili u moderno koje je za Osijek značilo opće nesnalaženje na području arhitekture i prostornog planiranja…

Naš je identitet rezultat našega postojanja i suodnosa s drugim ljudima. Kakav identitet možemo izgraditi iz sterilnih odnosa koje stvaramo? Gdje je nestalo značenje trga i komunikacije? Gdje je nestao topao grad Osijek i gdje je nestalo prijateljstvo Osječana? Gdje su nestale ‘komšije’? Gdje su nestala dvorišta?