`Ponesi Slavoniju u sebi`

Ponesi Slavoniju u sebi 

Koračao sam tim ulicama tisuću puta..

Zašto se onda srce otima?

Svaki korak brži od prethodnog, sjena me za sjenom sustiže.

Neka nikad ne zastane.

Miris doma.

Neobjašnjivo svojatanje nečeg tako uopćenog kao što je zrak. …

Vraćam se svojim pticama, sve druge ostavljam tuđini

Umorili su me gradovi gdje se ne pozdravlja uz Ime Njegovo,

uvukla se hladnoća pariških kiša pod kožu

I mostovi Praga

I zidine Istoka

I zapadne obale

One me ne osjete, ne osjećam ni ja njih, eto prolazim i tu sam, kažem, ali ne, nisam tu.

Gdje su polja mojih djedova?

Gdje su konji zlatni poput klasja u kolovoško predvečerje,

pa na trenutke crni kao dugmad s ovog kaputa?

Dok slobodu ne samo sanjaju već je i žive..oni JESU sloboda, na mjesečini silni u bojama noći..

Slavonija je tu,

kao nježna ljubavnica, tu na lijevoj strani usred bećarskog srca.

Ovaj tuđi grumen zemlje.. pod prstima je isti kao i s ravnice, ali ne osjeća me.

Nisam znao da i zemlja ima dušu.

A ima je.

Hladna je. Noć, grad, ljudi. I ovaj prosinac je hladan.

Srce govori samo jedan jezik, čovjek sanja na svom jeziku, misli i voli.

Da, voli!

Vraćam se u zagrljaj Svoje Zemlje,

jer ovo nepostojanje MOJEGA me stišće oko grudi.

Voljeti!

Ova prolaznost

Daljina

Vlakovi.. Prvi, drugi, treći, ..sto i deveti. Na peronu Lutanja, u traženju sebe tonem u san.

Vraćam se s koferima punim uspomena, fotografije poput svjedoka jedne mladosti po džepovima.

Zrak opor, težak kao čežnja,

a ipak, nježan i sućutan.

Zna da je ovo zbogom.

‘-Vlak polazi s perona broj 8!’

To je to. To je prava stvar.

Snijeg je pokrio tračnice, čini mi se kao da pokriva sve, čisti,

vida rane.

Dom.

Široka polja, miris lipe, miris bagrema

Pomješan sa djetinjstvom.

I duša iznad žita luta. Tražiš.

Mjenjaš.

Učiš.

Prodaješ.

Sve.

Znaš li da na kraju svijeta tražiš ono što je cijelo vrijeme bilo u tebi, i što će tamo i ostati?

Traži, samo ne daj da tragove sakrije zima.

U majčinom krilu usnula domovina, evo, dočeka te umornog na kraju lutanja,

kao da je svo vrijeme samo na te čekala.

Nije zaboravila, nije mogla.

Iz njenih ruku si potekao, vjetru pričam sam po prašini. Bos i sretan.

Dišem.

Živim.

I ponesoh ju sa sobom…. …

A, gdje je domovina pticama?

Imaju li je?

Ana Hoffler

**********

Ako vam se sviđa rad mlade pjesnikinje svakako ostavite komentar ili pritisnite ‘sviđa mi se’ gumb, bit će joj to izvrsna motivacija za daljnji rad.  

Imate više informacija o ovoj temi, želite li komentirati, napisati reakciju ili želite prijaviti pogrešku u tekstu?