Srbić sa zlatom, Đerek sa zlatom i broncom odlaze u Tokio!

Ana Đerek osvojila je zlato na parteru i broncu na gredi, a Tin Srbić zlato na preči posljednjeg dana DOBRO Svjetskog kupa u Osijeku!

Savršeniji završetak 12. World Cupa u dvorani Gradski vrt nitko nije mogao ni zamisliti, no dogodio se u režiji naših olimpijaca koji će sada puno mirniji sjesti u avion za Tokio. U Osijeku su si sjajnim izvedbama sami poželjeli sretan put.

Tin i Ana povećali su i ukupne hrvatske brojke na svjetskim kupovima od osnutka Hrvatske do danas. S njihove tri medalje došli smo do 382 medalje (ukupno muški i žene), 274. za mušku sportsku gimnastiku i 108. za žensku. Ana je došla do 9 medalja u svoja 23 finala na SK-u, a Tin do 16. u 22 finala.

„Apsolutno bolje od ovoga nije moglo proći. Prvenstveno što sam ja svoje dvije vježbe odradila bez greške i to dva puta. I kvalifikacije i finala su bila odrađena… Sama sebe pitam kako si to uspjela? Zlato je tu, bronca je tu!“ u suzama je bila Ana koja se prvo vratila na finale grede u kojem je bila brončana sa 13.100.

Zlatna je velika belgijska zvijezda Nina Derwael (13.93), a srebrna Ukrajinka Diana Varinska (13.366).

„Finale grede je stvarno bilo moćno ovaj put, šest cura je odradilo takve vježbe… Ide jedna Bachynska gredu, odradi svoju vježbu, a ja uspijem biti ispred nje. Pored mene Nina Derwael, pa Diana Varinska s druge strane… Meni je bila takva čast biti s njima na podiju.“

Prije nego što je startala s finalom partera, nije znala kako su djevojke ispred nje odradile. A onda je stala na parter i zabljesnula. Suci su rekli 12.833. Srebrna je Austrijanka Marlies Maennersdorfer (12.455), a brončana Latvijka Elina Vihrova.

„Koncentrirala sam se samo na svoje, sišla dolje, dala svoj maksimum, sjedim na onoj fotelji… Wow! Prva! Nisam znala da su jače cure išle prije mene. Ponovila je 2019. kad sam ovdje prvi put osvojila zlato. Tada je Rumunjka išla posljednja, pomislila sam ‘pa tu joj suci nemaju što odbiti’, sada Latvijka isto tako, ali evo, zlato je još jednom. Što se tiče fizičke forme mislim da mi nitko ne može reći da nisam spremna za Tokio, pa čak ni ja sama sebi koja sam najkritičnija osoba što se toga tiče. Ne mogu reći da nisam spremna. U Varni sam na SK-u prije 2 tjedna odradila četiri dana natjecanja, četiri vježbe, za nijansu slabije nego tu. Ovo danas je bilo savršeno! Ovo je jedno veliko olakšanje prije puta u Tokio.“

Tin Srbić do zlata je pak došao s velikih 14.900 i iza sebe ostavio srebrnog Mađara Krisztiana Balazsa (14.433) i brončanog Adema Asila iz Turske (14.133).

„Bio je plan još od prije, od prije nekoliko mjeseci, da ova zadnja provjera prije Tokija mora u finalu biti 6.5 vježba. Točnije, moram krenuti 6.5, pa što god da bude. Makar pao dolje na glavu, ali nije to bio slučaj, rijetko padam na glavu… Bio mi je cilj napraviti tu 6.5 od početka do kraja, kako god i evo uspio sam, prvi put na službenom natjecanju. Stvarno sam prezadovoljan. Zadnja provjera pred Tokio, ovu vježbu idem i tamo. Sad sam vidio da sam već sada u top formi, samo to sada treba održavati još mjesec dana. I to je to. Idem pokušati tamo uživati. Mirniji odlazim u Tokio. Jer, da se dogodilo ovdje neka moja nesigurnost u glavi, da nisam išao 6.5, da sam se predomislio, bilo bi mi puno teže nastupati tamo. Dobro je da sam išao ovako na glavu. Puno mirnije, lakše, staloženije idem tamo. Bit će mi malo lakše uživati u nastupu, a malo manje se brinuti oko toga“, u dahu će Tin kojemu je ovo 3. zlato iz Osijeka nakon 2017. i 2018., a ima i broncu iz 2016.

„Rekao sam ‘treneru, ako bude petnajstica, plaćate ručak’. Rekao je može. Nisam ukopao saskok, dobio sam odbitak 0.1, a to bi točno bilo 15.000. Ali dobro, čekamo petnajsticu negdje drugo“. Možda u Tokiju? „Možda“, nasmijao se.

„Nisam je nikada dobio u životu, pa što prije to bolje. Ovih 14.900 je vrlo visoka ocjena, mislim da osim mene, što se tiče službenih međunarodnih natjecanja, još su možda Brazilac i Nizozemac dobili 14.9, ja sam to sada dobio 2-3 puta. Što se tiče cijele konkurencije, tu je i Uchimura koji na japanskim natjecanjima dobiva preko 15.0, pretpostavljam da je to na velikoj sceni malo manje, ali vjerujem da je to ocjena u top 5 na svijetu, ako naprave sve“.

U četvrtom hrvatskom finalu, Christina Zwicker je s vrlo dobrom izvedbom bila peta na gredi (12.800).

„Zadovoljna sam sa svojom izvedbom, bila je jedan od boljih u životu. Jako sigurna, jako samouvjerena. Drago mi je zbog toga. Nemam zašto žaliti, Nemam zašto biti tužna. Druge cure su jednostavno bile bolje. Napravile su sve na razini europskog prvenstva. Čestitam njima, ali i Ani koja je uzela broncu. Znam koliko to njoj znači. Znam koliko znači i meni. Ponosna sam i zadovoljna“.

U finalu muškog preskoka slavio je Ukrajinac Igor Radivilov (14.716), srebrni je Adem Asil iz Turske (14.466), a brončani Kazahstanac Milad Karimi (14.433). Karike su pozlatili Austrijanac Vinzenz Hoeck (14.900) i Talijan Salvatore Maresca (14.900), dok je brončani Adem Asil (14.866).

Zbog cijele epidemiološke situacije u svijetu posljednjih godinu dana, DOBRO World Cup nikada u ovih 12 njegovih izdanja nije bilo tako teško organizirati. Ali sjajan tim Vladimira Mađarevića i Marija Vukoje odradio je lavovski posao.

„Ovaj put kao da smo paralelno organizirali 2 natjecanja. Do sada smo uvijek uspješno organizirali taj sportski dio, imamo ogromno iskustvo s njim, ali cijeli taj epidemiološki dio bio je dosta stresan i nov za nas. Ali uz veliku pomoć, savjete i logistiku docenta Krunoslava Capaka i njegovog stručnog tima u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, uz pomoć Hrvatskog olimpijskog odbora i magistre Mimi Vurdelje, uspjeli smo uspješno odraditi i taj zahtjevni dio. Na sve to došlo je i 7 hrvatskih finala, srebro Aurela Benovića, zlato Tina Srbića i zlato i bronca Ane Đerek. Bolje nismo mogli ni zamisliti. Bilo je jako zahtjevno, ali organizacijski tim i veliki broj volontera koji je pomagao svih ovih dana, potvrdili su još jednom zašto je DOBRO World Cup u Osijeku jedno od top tri međunarodna natjecanja u Hrvatskoj i jedna od najbolje organiziranih etapa SK-a u svijetu“, rekao je za kraj direktor natjecanja Vladimir Mađarević.

foto: Marko Banić / REROOT