Terraneo – šatorska krila, morski psi i cijepanje dlaka

Ove godine nisam imao energije kako bih od jutra do mraka trčao između stejdževa – ili makar gmizao.

Razlog mog kukanja ‘I’m too old for this s**t’ je uglavnom kamp smješten u potpunosti na suncu i iscrpljenost koja uslijedi nakon što te sunce probudi ujutro u 7 sati i onda se moraš aktivirati ostatak dana kako ne bi mislio na vrućinu. Konzum u Šibeniku gotovo i nema hladnih pića tako da je jedina sreća bilo pivo na samom festivalu.

Organizatori su povećali kapacitet kampa pa se tako za razliku od prošle godine i na ulazu mogla kupiti kamp ulaznica (po dvostruko većoj cijeni od prošlogodišnje), ali kamp me duboko razočarao. Povećanje kapaciteta se svelo na postavljanje ograde nekoliko metara dalje. Postavljeno je nekoliko tabli s imenima ‘kvartova’, označene su staze, ali nije bilo gotovo nikakve pripreme terena kako bi kamperi bili sretni kamperi. Terraneo se dičio epitetom ekofestivala, ali ove godine je festival bio sve samo ne EKO – unatoč odličnim ekološkim radionicama. Volonteri nisu obavljali svoj posao, smeća je bilo posvuda, a kako krhotine stakla mogu dospjeti na tlo kampa u koji je zabranjeno unošenje staklene ambalaže i osigurana kontrola na ulazu – nemam odgovor.

Kamp – puno šatora i još više sunca

Sve pohvale jednom od glavnih pokrovitelja – tele-mreži koja je osigurala veliku chill-out zonu s velikim vrećamama za sjedenje, gomilom utičnica za iscijeđene laptope i mobitele, ali i pokrivenost čitavog festivala otvorenim wi-fi signalom. Tako su posjetitelji mogli slobodno kačiti slike svojih terraneo narukvica (uhvaćenih instagramom, naravno) i obavještavati nesretni ostatak internet populacije kako je na terraneu odlično. Tvitanje s primjerenim hashtagovima je bilo uživo projektirano na platna uzduž i poprijeko i Terraneo organizatori su pokazali iznimnu zainteresiranost za nove komunikacijske standarde.

Hrana na festivalu odlična, iako sam svog morskog pasa dobio hladnog.

Došao je i službeni početak glazbenog dijela festivala. 7. kolovoza. 

Ting Tingsi su bili glazbeno nezahtjevni kao uvijek, ali su bili zabavni. Čak sam očekivao da ću biti namrgođen tijekom njihova nastupa, ali to se nije dogodilo. Friendly Fires sam htio čuti. Petnaest minuta je bilo i previše. Komunikacije s publikom gotovo i nije bilo osim tu i tamo već izlizanog uzvika ‘Croatia’ pa su se pjesme spajale jedna s drugom i pretvorile se u jednu gomilu. Napuhanu gomilu. Vjerujem da među našim čitateljima postoje i brojni fanovi njihove glazbe, ali meni nikako nije sjelo. Sintetično mi je previše i bez duše. Krhko građenim mladićima u tanktopsima je to bio najbolji provod ikad – sudeći po broju diva pokreta i plesnih kombinacija. Dobro mi kad je ljudima dobro pa sam ih ostavio sve da uživaju, a ja sam se preselio slušati 65daysofstatic kako bih mrzio negdje drugdje. Nisam mogao dočekati Thievery Corporation, ali nakon prvih par pjesama me već svladao umor pa sam ostatak koncerta poslušao iz šatora, ali mi se čak i otamo činilo da koncert preduuuugo traje što mi je potvrdila i nekolicina ostalih posjetitelja Terranea uz riječi ‘smorili su’.

8. kolovoza je bio moj dan. Dječaci su opravdali naziv koncertne atrakcije, uvijek raspoloženi i uvijek šupkoviti su napunili aerostage ‘do čepa’. Svirali su do zadnje sekunde svog odobrenog vremena za nastup, ali nažalost i tih trideset sekundi je prošlo pa iz Vojkovog fristajla nismo stigli saznati što se rimuje s Mike Tyson.

Tune Yards. Oduševljen. Merrill Garbus je one-woman-band. Barem na albumu, a lajv su joj se pridružili i basist te dva puhača. Žena može sve s glasom, sve s bubnjevima, sve s loop pedalom. Sve. Multitasking at its finest. Počne s jednostavnom melodijom koju zapravo nije tako jednostavno otpjevati pa na nju posloži sloj bubnjeva, sloj ukulelea te ostalih instrumenata. Natjerala je ukulele da zvuči kul, to nešto govori.  Ponekad je nastup zvučao disonantno, ali nikad ne prestane biti zanimljivo i novo.

TuneYards, odnosno Merrill Garbus – sabila, sabila

U svoj toj strci, naš Kandžija je imao dosta nezapažen nastup. Osječka publika ga puno više mazi i pazi od ovih terraneovaca.

Čekam ponovno ukazanje Rootsa još od njihovog nastupa u Češkoj na Hip Hop Kempu 2007. godine. Dočekao sam.

Nema Huba, nema Kamala, čak ni basista koji izgleda kao Giovanni Ribisi, ali to su isti stari Rootsi koji prirede show bez obzira je li publika upoznata s njihovim radom i programom ili nije. Sigurno sam izgubio nekoliko kilograma skačući u četvrtom redu, a žgoljavi visoki hipsteri su priredili i šutku – odnosno pažljivo gurkanje. S posljednjeg albuma nije bila nijedna pjesma (koliko me sjećanje služi), ali su zato odradili sve što bi trebali čuti na koncertu Rootsa – You Got Me, Seed, Thought@Work… Gotovo svi članovi benda su dobili priliku demonstrirati što znaju na svojim instrumentima, a najviše uzvika je uzrokovao solo na gitari Captain Kirka. Nije baš čitav koncert bio savršen.

Imali su vrhunski, ali nepotreban izlet u hitove AC/DC-a i Guns’n’Rosesa kako bi se svidjeli bijeloj publici, a nakon završenog koncerta neoženjeni članovi benda su birali djevojke iz prvih redova koje će biti puštene u bekstejdž. U mojim očima više nisu bend koji se oštro odupire svim klišejima hip hopa, sad su obični, potrebiti ljudi koji iskorištavaju slavu jer to mogu. Pozdrav majkama čije su djevojčice zakoračile u bejstejdž.

Bez obzira što Elemental čujem svake godine, pa čak i preko nekoliko puta, svaki put svejedno odem u nadi da ću čuti Dal Sjećaš Se. Jako dugo mi nisu uslišili molitve, ali vidit ćemo idući put hoće li se sjetiti. Možda bude. Šta znaš. 

The XX. Očekivao sam performans, očekivao sam karizmu. Dobio sam odlično uigran bend i ostao razočaran. Kako? Paaaaa odsvirali su svoj album. Baš kao s cedeja. Bez varijacija, bez zaigranosti. Sanjarska, divna atmosfera više priliči sjedećem koncertu (što je većina publike i napravila), a nove pjesme koje su izveli zvuče divno, ali ne vidi se evolucija zvuka i benda. Izgleda da će trio ponoviti prokušanu formulu s prvog albuma jer sve nove pjesme zvuče kao sve stare pjesme. Osobno me najviše zadivio Jamie XX koji vuče i gura gumbe, okreće kurble i poput matematičara kontrolira gotovo svaki aspekt nastupa iz sjene dok reflektori obasjavaju samo pjevače i gotovo čitava publika samo njima oduševljeno plješće.

The XX – lijepo, atmosferično, ali uspavljujuće i identično albumu

Dok ovo pišem u vlaku još uvijek se grizem jer nisam vidio ni live set ni dj set Dam-Funka, zaljubljenika u g-funk zvuk, a dok je Parov Stelar bend došao na red – spavao sam snom pravednika u svom šatoru.

Terraneo je masa brendirala kao hipsterski festival, a od svih tih hipstera nisam vidio nijednog koji je bio iskreno zainteresiran za stvari koje se odvijaju na pozornici. Ijednoj. Svaki koji se na koncertima našao blizu mene je više izgledao zauzet traženjem nekog ili raspravom s drugim parom naočala s kornjačinim okvirom bez obzira koja glazba svirala. Ja kad sam nezainteresiran – hejtam. Oni su samo nezainteresirani. To mi je bilo nepojmljivo. Ali neka. Da nema njihove nade da će biti viđeni i uslikani te njihovog novca od ulaznica, lineup ne bi bio ovoliko dobar. Bez obzira što mi je cijepanje dlaka najdraži sport, lineup je bio odličan i svjetski. Uz nekoliko korekcija, Terraneo ima svijetlu budućnost i ima priliku trećim izdanjem preteći neke razvikanije festivale na ovim prostorima.