Trnoružica – prva premijera u novoj sezoni i u novoobnovljenoj dvorani Dječjeg kazališta

Može li kazalište poželjeti bolji početak sezone od onoga kakav je 23. listopada imalo osječko Dječje kazalište Branka Mihaljevića: u novoobnovljenoj dvorani premijerno su izveli predstavu kojoj se malo toga može prigovoriti. U dramatizaciji Mine Petrić, uz scenografsku i kostimografsku viziju Zdenke Lacine Pitlik, s lutakama koje je oblikovala Lorna Kalazić Jelić, uz glazbu Danila Mihnjevića i svjetlo Igora Eleka, u Trnoružici kakvu je zamislio i sa suradnicima realizirao Saša Latinović, zaigrali su Tena Milić Ljubić, Ivana Vukićević i Grgur Grgić.

Predložak je, naravno, bajka o usnuloj ljepotici (koju je Charles Perrault u svojoj inačici zapisao kao La Belle au bois dormant, a zapisala su ju i braća Grimm), no s obzirom na to da su odlučili “dublje zagledati se u ono što se krije iza kulisa”, publici su ponudili svježe i autentično čitanje pučke predaje. Latinovićev autorski tim i glumački trojac kroz privlačnu su narativnu formulu donijeli priču “o bezuvjetnoj, ali i pretjeranoj roditeljskoj ljubavi koja, u želji da zaštiti dijete, oko njega gradi zidove”, ali i o odrastanju koje podrazumijeva neobuzdanu znatiželju, bunt protiv ograničenja i zabrana te prve životne lekcije. “Magična Ruža i njezino proročanstvo” poslužili su kao polazište za poruku razumljivu najmlađima: svaki izbor ima svoje posljedice.

Bajkovitom raskoši, toplinom i vizualnom poetičnošću na prvi nas je pogled osvojila scenografija, pozornicu pretvorivši u prostor u kojem caruje mašta. U središtu se uzdiže dvorac zlatnih i zemljanih tonova, s kulama i prozorima iz svijeta drevnih bajki. Razgranate stabljike ruža objedinjuju ljepotu, nježnost, ali i prikrivenu prijetnju. Cvijeće ovdje nije samo dekoracija, nego simbol mladosti, ljubavi, odrastanja i krhkosti života. U dvojakoj ulozi ruža dramaturška je snaga scenografske estetike: trn upozorava da granica između čudesnog/lijepog i opasnog/smrtonosnog može biti tanka poput cvjetne stabljike.

Kada se Ruža ogrebe na trn (igrajući se skrivača s ocem), bezbrižnost prepušta mjesto strahu i oprezu, sve se mijenja iz temelja, a kraljičina zapovijed da se posijeku sve ruže u kraljevstvu simboličan je pokušaj uklanjanja opasnosti. Preokret nije samo vizualan, nego i značenjski: cvijeće, koje je do tada označavalo život, ljepotu i nadu, postaje podsjetnikom na strah, gubitak i ljudsku potrebu da kontrolira ono što se ne može kontrolirati. Scenografija tako dobiva aktivnu dramaturšku ulogu: najavljuje promjene i motive poznate bajke transponira u poetičan kazališni jezik razumljiv djeci, ali i poticajan i za odrasle gledatelje.

Tri su cvijeta svojevrsne cvjetne vile koje kraljici proriču rođenje kćeri, pri čemu je iz proročanstva izostavljena najava kletve koja će poslije obilježiti Ružinu sudbinu. Kada se cvijeće pobuni, pobuna priziva kletvu. Jedna ruža, ipak, ublažava kobnu oštricu pa svi zaspu umjesto da umru, čime se u priču vraća nada.

Duhovit učinak postižu ruže koje trnjem „likvidiraju” nepozvane goste, među njima i francuskoga kuhara (kojega tumači Grgić i čiji je francuski naglasak dodatan izvor komičnosti), kojemu grmovi ruža trebaju za pekmez, kao i majstora koji bi latice iskoristio za izradu parfema.

Duhovite su replike „Idi animirati drugu lutku!”, koju Ruža upućuje stražaru, poigravajući se samom lutkarskom formom, kao i završna „Neka vladaju radost, mir i fotosinteza!”, koju izgovara jedna od ruža, nakon što ugleda Trnoružicu i slikara. Oblikovane kao stolne, lutke osobnost dobivaju neposrednom animacijom i suptilnim pokretima (a čija stilizirana lica, rumeni obrazi i pomno osmišljeni kostimi pripadaju estetici klasične priče). Emocije izražavaju nagibom glave, pokretom ruke ili promjenom položaja tijela, a iza tih prividno jednostavnih pokreta zahtjevna je glumačka koncentracija, preciznost, osjećaj za ritam i prostor. Sve to lutkama daje osobnost i život pa publika zaboravlja da gleda oblikovan i animiran predmet. Vješti se animatori u neutralnim sivim kostimima dosljedno slijede likovni koncept i nenametljivo stapaju sa scenskim prostorom, a pozornost gledatelja je na lutkama.

Glazba Danila Mihnjevića, u nježnim i razigranim dijalozima žičanih i puhačkih glazbala, prati emocionalnu dinamiku bajke, od veselih i prpošnih tonova do suptilnih i nježnih nijansi. U trenutku Ružičine ozljede nježan zvuk najavljuje promjenu emocionalnog registra. U samo 45 minuta predstave glazba obiljem melodioznih i osjećajnih motiva prati radnju, obogaćujući je čarolijom i emocionalnom dubinom. Jednako promišljeno i funkcionalno oblikovano je i svjetlo Igora Eleka.

Unatoč znatnoj količini teksta, glumačke izvedbe su sigurne i s lakoćom iznesene, a zahtjevni dijalozi nisu narušili ritam ni živost priče. Neprimjetno iskačući i uskačući iz jednoga lika u drugi (nerijetko uz glasovnu i govornu transformativnost), svatko od troje glumaca ostvario je više uloga – lako, precizno i izražajno. Prijelazi su suptilni, meki i protočni, gotovo neprimjetni, bez zastoja u scenskom ritmu, što potvrđuje uigranost, koncentraciju i suvereno vladanje lutkarskom i glumačkom tehnikom.

Tena Milić Ljubić iznimno je pristala liku Ružice. Svojim osebujnim smijehom i prepoznatljivom bojom glasa naslovnu je junakinju, neobičnu princezu, donijela kao ljupku i vragolastu, s dozom otkačenosti, nepredvidljivosti i razigranosti. Trnoružicu zamišljamo kao nježnu, krhku i nestvarnu bajkovitu ljepoticu, a ova je Ružica šašava, duhovita i puna energije. Na tragu humoristične režije i teksta (Ružica se s ocem kraljem na livadi oko dvorca igra loptom; njih dvoje svaku priliku koriste za odlazak na sladoled i kolače – ili spravljanje od blata; iako princeza, Ružica nosi hlače), osječka je Ružica neposredna, originalna i vedra.

Iz predstave u predstavu Ivana Vukićević potvrđuje svoju glumačku zrelost, a uloga kraljice pružila joj je priliku da zablista. Mila, meka i topla vokalna interpretacija upravo je onakva kakvu očekujemo od blage i odgovorne vladarice i majke koja svoju kćer štiti nježnošću, ali i osjećajem dužnosti. Uz njezinu zavidnu kreativnost, lik je obogaćen sitnim, duhovitim detaljima i replikama (Tako mi cvijeta!), koje pridonose šarmu predstave. Jednako je dojmljiva Ivana i kao “zločesta” cvjetna junakinja. Do punog je izražaja došla njezina glumačka razigranost, osjećaj za komiku i sposobnost da i naizgled jednostavnom liku upiše neočekivanu dubinu.

Grgur Grgić ističe se predanošću i glumačkom energijom koja ga čini iznimno vrijednim članom ansambla. Riječ je o mladom glumcu kakvoga ovo kazalište, s ugledom građenim desetljećima, treba i zaslužuje – radišnog, discipliniranog i spremnog na glumačko istraživanje. Njegova predanost radu ni u jednom trenutku ne ide nauštrb kreativnosti, spontanosti i izražajnosti, nego ih čvrsto podupire. U svim Grgurovim interpretacijama u ovoj predstavi zrcale se profesionalna odgovornost i stvaralačka zaigranost, kvalitete koje osječkom kazalištu daju razloga za optimizam.

Posebnu pohvalu zaslužuje jezična razina: izrazita stilizacija i pomno oblikovane rečenice njeguju književni izraz. Autorska ekipa iz Srbije jezičnu prilagodbu hrvatskoj publici shvatila je ozbiljno, osobitu pozornost posvetivši bogatstvu i pravilnosti izraza.
Replike su vrckaste, scenične, atraktivne i brze, ponekad neočekivane za dječje kazalište, ali nimalo neprimjerene – upravo suprotno, predstavi daju dodatni ritam i intelektualnu razigranost. Cvjetovi koji govore u rimi i inverziji, tvore gotovo otmjen, visoko stiliziran jezični registar. U vremenu u kojem su djeca svakodnevno izložena kratkim i fragmentiranim sadržajima društvenih mreža, ovakva predstava nudi im jezik koji ih može obogatiti.

Maštovitost redateljskog koncepta, razigranost lutkarske animacije i glumačka vještina koja humor gradi precizno, ritmično i s izvrsnim osjećajem za scenski trenutak nisu ni u jednom trenutku napustili predstavu, pa tako na kraju jedna od ruža, ugledavši Trnoružicu i slikara, usklikne: “Neka vladaju radost, mir i fotosinteza!”

Nova osječka Trnoružica bajkovitu čaroliju spojila je s promišljenom porukom o odrastanju, roditeljskoj ljubavi i slobodi. Maštovita režija, virtuozna lutkarska animacija, glumačka razigranost i jezična raskoš – čine ju privlačnom djeci, ali i odraslima koji u poznatoj priči mogu prepoznati njezine dublje slojeve (i komičnost). Bajka je dobila novo scensko ruho i svježinu koja nadilazi poznatu priču. Početak sezone teško je mogao biti ljepši i kazališno uvjerljiviji.

Saša Latinović dramski je i lutkarski glumac, redatelj, autor tekstova za lutkarske predstave, suradnik za scenski govor (između ostaloga i na predstavi Maratonci trče počasni krug HNK-a u Osijeku), koreograf, TV i radijski izvođač, s više od 80 dramskih i lutkarskih uloga u nacionalnim kazalištima i međunarodnim koprodukcijama. Iza sebe ima šest režija i brojne nagrade za glumu, režiju, dramaturgiju i animaciju.

Koncem listopada 2025. imala sam priliku gledati ga kao maestralnog Gradonačelnika, u predstavi novosadskog Pozorišta mladih – Drakon, Jevgenija Ljvoviča Švarca, a u režiji Ljudmile Fedorove.

Piše: Narcisa Vekić