Udruga Pobjede poziva vas na “Super izazov 22”

“Lijepo siječanjsko jutro, nedjeljno,  hladan zrak očišćen suncem mi štipa nosnice, zato brzo ulazim u toplu azilsku kuću gdje vatra veselo pucketa u kaljevoj peći i ne obazire se na dvije scene koje se odigravaju oko nje. Katrin, nad čijom smo trudnoćom strepili, leži sklupčana sa svoje dvije, tek rođene bebice. Nasmiješim se, iako mi ne dozvoljava prići, i opraštam joj što je zaboravila kako me zasula pusama tjedan dana ranije. Kako da joj zamjerim, možda su ovo prve bebe u njenom životu koje joj nisu odmah oduzete i, u vrećici, bačene negdje u kanal ili rijeku. Ljudi se i dan danas teško odlučuju na kastracije i sterilizacije pasa i mačaka, koliko god im, mi u osječkom azilu, često izlazimo u susret…

U blizini je i Zlatica, u malom brlogu od dekica kojeg je sama napravila i u kojem skriva svoju mrtvorođenu djecu. Na tren se vraćam u prošlost, u neki drugačiji azil gdje je to bila svakodnevica, u svoje prve volonterske dane. Iskaču mi slike koje bih voljela zaboraviti; mrtvi štenci po ćoškovima betonskih, hladnih i mokrih, boxeva, ostaci sićušnih tijela koja su rođena u iskopanim rupama ispod trulih psećih kućica…To je stvarnost mnogih psećih majki i danas, u raznim šinterajima, seoskim neograđenim placevima gdje psi žive, rađaju (se) i umiru na lancima, bez skloništa, hrane i vode, u gradskim dvorištima sakrivenim iza kuća, u kanalima i šipražju između dva naselja… Dok čistim pod, Zlatica bez glasa rađa svoje četvrto štene. Shvatim to tek kada se uskomešala; dok novorođeno – napokon jedno živo – sisa svoje prve gutljaje majčinog mlijeka, tiho stenjući od zadovoljstva, ona pokušava na sisu navući jedno mrtvo dijete. Uznemirena, ali nadasve nježna, zubima povlači beživotno tjelešce na svoj trbuh, a ono se svaki put otkotrlja…
Od te scene se slomim, briznem u plač i proklinjem, život, sudbinu, ljude, cijeli svijet… Razmišljam o svojoj trudnoći i svom djetetu. Ne pokušavam se staviti u Zlatičinu kožu da bolje razumijem kako se ona osjeća, pokušavam pobjeći s njenog mjesta, jer bol mi je strašna.

Iz tih mračnih misli me spašava vijest da se konačno rodilo Šaravino tele. Nakon katastrofalnog potresa svi su pohrlili pomoći stradalim ljudima, tako i naši prijatelji i mi. I dok se za ljude (relativno) brzo sve skupilo i riješilo, opet su na cjedilu ostavljene životinje. Imamo iskustva s tim, naučila nas Gunja… U dogovoru s utočištem Farmica, došli smo do sela kod Petrinje po trudnu kravu Šaravu, a usput odlučili otkupiti i dvije svinjske sestre, Lunu i Lajku. Ali bila je tamo i Bela, obilježena za klanje. Nikako nismo mogli ostaviti Belu…

Sve četiri stigle su odmah iza Nove godine. Dva smo tjedna s nestrpljenjem iščekivali Šaravin porod (da, virili smo joj stalno pod rep), sedmi, a prvi u slobodi. Ne znam mogu li vam dočarati što je to njeno dijete značilo za nas. Godina tek što je počela, svi željni zaboraviti prošlu što prije, a pred nama utjelovljenje Života, Slobode, Ljubavi, Suradnje, Pobjeda… Krava je većini vegana, pogotovo veganki, simbol najveće žrtve u industrijama koje nazivamo mesna i mliječna. Pet godina zlostavljanja i izrabljivanja, rađanja i otimanja djece zbog mlijeka, da ih na kraju utrpaju u kamione ili brodove i odvezu da postanu paštete, pseća hrana ili komad kože. Kada bih vam sada počela opisivati u detalje njihov život, prestali biste čitati. I tako, mi navijali za curu, a stigao nam Borna. Neodoljiv! Bijele lokne na vrh čela, predivne začuđene velike oči, s jedne strane bijele trepavice, s druge strane crne, drhtave nesigurne nogice. I repić kojim vrti u krug! A mama Šarava najponosnija, najbrižnija. Shvatit će s vremenom da nam može vjerovati, da joj ovo dijete neće biti oduzeto, vidjet će ga kako odrasta.

Dok smo danima bili opijeni srećom zbog njih dvoje, naše druge prijateljice iz utočišta Plavi križ, su se borile da dignu na noge dvije ispaćene izgladnjele stare ovce i jedno janje, udomljene sredinom prosinca. Priča ukratko ide ovako: on uzgaja ovce za meso, ovce žive po principu “jedi što nađeš u prirodi, ja te neću (ni zimi) nadohranjivati”; on je i lovac, pa sve bolesne i stare baca svojim lovačkim psima, još žive naravno. U pravo vrijeme na pravom mjestu se našla prava osoba i ovce budu spašene.

Matilda, ovca stara trinaest godina se u utočištu, nakon prvotnih problema, počela oporavljati i jedne večeri se – porodi. Na svijet je kao iznenađenje došla malena rudlava Molly! Obje su dobro, stara majka je iscrpljena i bebici treba dohrana, ali prognoze su odlične.

Mi smo puni vjere i optimizma za ovu godinu, jer – hej! – ovo se sve odigralo samo u prvih mjesec dana. Najsretniji smo što su svi ovi životi spašeni uz pomoć drugih divnih ljudi, aktivista, volontera, donatora, i onih (mnogih) koji su se tek prvi puta uključili aktivno. Raduje nas što ljudi prepoznaju rad naše udruge i što uviđaju da psi i mačke nisu jedine životinje vrijedne našeg suosjećanja. I bezbroj je, to znamo svi, načina kako pomoći ali najjači od svih je promjena koju možemo učiniti u sebi, od sebe, jednostavno ne pristati da se u tvoje ime vrši nasilje nad životinjama. S te pozicije smo i krenuli, da bismo pomogli životinjama, ali i ljudima (jer što čovjeka može osloboditi više od čiste savjesti?), osmislili smo Super Izazov 22.

22 zabavna dana u, za javnost zatvorenoj, grupi naučit će vas sve što trebate znati o veganstvu, uz pomoć iskusnih i stručnih mentora i nutricionista. SI22 jedini je veganski “tečaj” gdje možete u stvarnom vremenu komunicirati s mentorima i ostalim sudionicima i gdje ćete odgovore na svoja pitanja dobiti u roku nekoliko minuta. Nakon završena tri tjedna, možete ostati u toj simpatičnoj i pozitivnoj zajednici i nastaviti širiti svoje vidike i jelovnike.
I zar to nije super? Da bismo promijenili svijet moramo prvo promijeniti sebe! Prijavite se!”, poručili su Udruge Pobjede Osijek.

Tekst i foto: Udruga Pobjede