Uskrs je blagdan duha, ne dajte da vas uvjere drugačije

„Što je obred? – upita mali princ.“
„To je također nešto i previše zaboravljeno – reče lisac – To je ono zbog čega je neki dan različit od drugih dana, neki sati od drugih sati. Moji lovci, na primjer, imaju jedan obred. Četvrtkom plešu s djevojkama iz sela. Zato je četvrtak čaroban dan. Ja odšetam sve do vinograda. Kad bi lovci plesali bilo kad, svi bi dani bili slični i nikad ne bih imao praznika.“
Mudrosti Malog princa Antoinea De Sain-Exuperyja odjekuju već više od pola stoljeća i iz godine u godinu sve su aktualnije. S druge strane, mudrosti religije sve se tiše čuju. U ovom vremenu kada i jedna riječ (obično ona kriva) može glasno odjeknuti preko svih sredstava javne komunikacije, mudrosti religije koje čovjeku progovaraju iskreno poput Malog princa smještene su iza postavljanja svjetonazora. To je sasvim lako uočiti čim vam u propovijedi na svetoj misi počne prevladavati riječ „ne“, obično kao kritika (a često i više) na političke i ostale društvene institucije.
Kad s oltara čujete prozivanja umjesto duhovnih misli, mnogima se može dogoditi da smetnu s uma kako je Uskrs blagdan duha. Ili još gore – da nije sretan dan za one koji ne vjeruju. Prozivanje koje ne otvara dijalog nije inspirativno, nije ispunjujuće niti utješno. A ako ste spremni dublje porazmisliti o njemu vjerojatno će vam biti i odbojno do te mjere da više ne osjetite potrebu da se vratite u crkvu idućeg dana.
Nakon jučerašnje propovjedi na kojoj mi je poručeno kako se problem mortaliteta u Hrvatskoj neće riješiti novcem te da će se samo produbiti što duže budemo čekali, ja sam se sa svojih 25 godina osjetio prozvano. S time da sam to sad suptilno preoblikovao jer mi zvuči bolje od „Žena najlakše rađa do 30-te, a poslije sve teže. Nemojte da vas i to moram učiti.“ Nakon što sam to čuo, potreba za duhovnom nadopunom povodom Uskrsa u crkvi potpuno mi je nestala.
Da se razumijemo, možda je to na nekoj razini istina – možda vjera može nadoknaditi materijalno pa nam djeca neće patiti ako smo siromašni. Međutim, to je vrlo diskutabilno. Ono što nije diskutabilno jest to da nam svima treba duhovna nadopuna, makar samo i obična naznaka koja bi nas odvela prema nekoj mudrosti. A kada toga nema u crkvi, ostavljeni smo sami sebi.
Srećom, mudrost je svuda oko nas i dostupna je svima. Čak i ako niste deklarirani vjernik, ili ako vas poput mene unutar vjere ne privlači koncept vječnog života, mudrost je uvijek moguće naći – samo ju treba prepoznati. U tu svrhu treba prepoznati i ono što ona nije. Često se zastrašivanjem nečija stajališta nameću kao lažne mudrosti. Netko će vas svojom glasnoćom pokušati uvjeriti kako je jedini smislen i ispunjen život u ljudskom društvu ako imate djecu prije 30 godina. Stoga je važno držati se vlastitog „kompasa“, živjeti svoj život, a ne tuđi.
Uskrs je u tom pogledu prava prilika za osvještavanje. Situaciju svi poznajemo, ne treba nam se dodatno nabijati na nos. Također znamo da nama mladima u ovom trenutku ne izgleda naročito optimistično. Ipak, da bismo ju iskoristili najbolje kako možemo, trebaju nam mudrosti koje vode do osjećaja kao što su zahvalnost, pripadanje ili pak čarobnost. Jako je specifična ta riječ lisca iz Malog princa – čaroban. U religiji ćete ju čuti jako rijetko, ali to ne znači da sama nema svojih „čarobnosti“. Opet – bitno ih je prepoznati jer su sve tiše kad krenu nadglasavanje oko toga tko drži monopol nad receptom sretnog života.
Imate više informacija o ovoj temi, želite li komentirati, napisati reakciju ili želite prijaviti pogrešku u tekstu?