Ususret koncertu Ivana Medić & Friends

Publika u Osijeku poznaje po mnogobrojnim ulogama, no nekako je u srca publike prvi puta ušla ulogom Marie Von Trapp u iznimno uspješnom mjuziklu Moje pjesme, moji snovi. Uslijedila je uloga Joseph u opereti Kod bijelog konja, potom Valencienne u Veseloj udovici, razigrana Stazi u opereti Kneginja čardaša, Medena u mjuziklu Sugar. Upravo bi zato bila velika šteta neke od songova iz svima dragih nam predstava ne izvesti na koncertu Ivana Medić & Friends, premijerno u petak, 19. rujna u 20 sati, te reprizno u subotu u isto vrijeme, te u ponedjeljak, 22. rujna, u 19 sati.

* Često ističete koliko vam znači suradnja s kolegama. Kako ste birali prijatelje koji će vam se pridružiti 19. rujna, krije li se iza toga neka osobna priča?

– S obzirom na to da je program sastavljen isključivo od mjuzikala, birala sam pjevače s kojima sam već surađivala u sličnim projektima i koji provjereno vladaju tim žanrom. Suradnja s kolegama je zaista jako bitna. Bitan je međusoban odnos, poštovanje, uvažavanje, jer bez toga nema kvalitetne predstave. Mislim da imam veliku sreću što radim upravo ovdje, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, jer su ljudi ovdje zaista dobri. Volim ekipu s kojom radim, tijekom godina smo se zbližili, dobro se poznajemo i volim reći da smo u kazalištu svi kao jedna malo veća obitelj. Kada bi na koncertu pjevali svi oni koje ja volim i koji vole mene, koncert bi trajao šest sati i ne bismo ni svi stali na pozornicu. (SMIJEH)

* Glazbeni kritičari pišu da imate „fluid“ kojim osvajate publiku. Je li taj šarm urođen ili ga njegujete?

– To je jako lijepo čuti, pročitati. Hvala svima koji tako misle. Mislim da je to jednostavno dio mene i moje osobnosti, a s godinama i utakmicama u nogama sam ga nekako oblikovala kroz scenski nastup. Bitno je da ono što je u nama dopire i do osobe u zadnjem redu partera, kako glasom, tako i pokretom, emocijom. Ako nisam dala 100% sebe, nisam napravila posao kojim bih bila zadovoljna.

* Koji vam je najemotivniji trenutak na sceni do sada, koji pamtite i kad niste na pozornici?

– Najemotivniji trenutak na sceni? Ima ih nekoliko, izdvojit ću dva. Prvi je iskren, prijateljski trenutak koji se dogodio kada smo radili mjuzikl Moje pjesme, moji snovi. Ja ležim na podu i plačem zbog odlaska iz kuće kapetana Von Trappa, ostavljam djecu koju sam zavoljela, ne znam se nositi s emocijama koje su me obuzele, jer nisam računala da će se dogoditi ljubav, ipak sam časna sestra… Moja draga prijateljica Sanja (časna majka Abbess) me gleda s knedlom u grlu, jedva izgovara test koji mora otpjevati, oči pune suza… na kraju je pjevala i plakala sa mnom. Drugi najemotivniji trenutak bio je prije par mjeseci kada smo izvodili Suor Angelicu. Jedan osobni, za mene najteži do sada trenutak na sceni, kada Angelica saznaje da je njezino dijete umrlo. Moj tata je nedavno preminuo i tu sam predstavu jedva otpjevala do kraja. Držala sam svijeću u rukama, hvatala zrak, tresla se i ridala. Kolegice iz zbora i moja Katarina, koja je tu večer pjevala, čvrsto su me uhvatile za ruku i tiho mi rekle: „Možeš ti to, jaka si.“ Hvala im na tom. Kada se dogode takvi iskreni trenutci, isprepletu se stvarni život i umjetnost, podsjetiš se da ovo nije samo posao. Ovo je način života i jako je važno tko u takvim trenutcima stoji pored tebe.

* Sjećate li se prve probe u HNK-u u Osijeku i što vam je tada prolazilo kroz glavu?

– U HNK u Osijeku sam došla 2014., i bila zaposlena kao članica zbora. Sjećam se prve probe, jer sam uskočila u operu Ero s onoga svijeta. Na prvu sam se zaljubila u glazbu, u cijelu predstavu. Predstavom je dirigirao maestro Filip Pavišić i sjećam se da sam mu na jednoj od proba rekla da je super što ću odmah pjevati i biti dio predstave, ali da zaista nemam pojma kako ću naučiti cijeli zborski dio napamet u tako kratkom roku. On se nasmijao i samo mi rekao: „Znam ja da si ti štreberica i da ćeš itekako biti spremna.“ Tako je i danas, ništa ne prepuštam slučaju.

* Kad pjevate pred publikom, osjećate li se više kao umjetnica ili kao da dočekuje prijatelje u dnevnom boravku?

– Jako volim pjevati pred, sada već mogu reći, svojom osječkom publikom koju cijenim i jako volim. Mislim da je ljubav uzajamna. Koliko i kako daješ – tako ti se i vraća. Na neki sam način i umjetnica i domaćica koja jedva čeka podijeliti umjetnost i radost sa svima, a publika mi to vrati deseterostruko. Ovim putem bih zahvalila vjernoj publici – svima vama koji me volite i cijenite, dolazite u kazalište, na svim divnim porukama koje ste mi napisali, svakoj toploj i iskrenoj riječi, aplauzu, osmijehu i suzi. Sve vidim, čujem, osjetim. Hvala!

* U karijeri ste prošli kroz klasičan repertoar, operetu, pa čak i izvedbu na nogometnom stadionu. Gdje ste najviše „svoja“?

– Imam mnogo uloga, koncerata i javnih nastupa iza sebe. Pjevala sam (i još uvijek pjevam) operu, operetu, mjuzikl, filmsku glazbu, pop-rock koncerte, pjesme iz Disneyevih filmova, novogodišnje koncerte, klasične koncerte, u vrijeme pandemije s kolegama smo uveseljavali publiku ispred njihovih domova, pjevala sam razne svečane akademije, na filmskom festivalu, dodjelama nagrada, nekoliko puta na Osječkom ljetu kulture, sudjelovala u dramskim predstavama, pjevala na stadionu pred tisućama navijača, snimila pjesmu. Za mene je svaki od tih nastupa po nečemu poseban. Volim kazališne daske, glazbu, ples, glumu, pjevanje, umjetnost i što god da radim, dajem uvijek cijelu sebe. Najbliži srcu, glasu i mom karakteru su mjuzikl i opereta, tu sam nekako zaista kako se kaže svoja na svom. Iako jako volim operu, posebice uloge za moj glas. To je zapravo najbitnije, jer nismo svi za sve. I to je u redu. Svatko bi trebao zasjati tamo gdje je najbolji.

* Pjesma koja vas opisuje privatno.

– Sound of music. Zašto? Zato što sam vesela, puna života… volim život, ljude, glazbu, smijeh, pozitivu.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Foto: Marina Vojnović