Završni koncert Oljkića, ovacije za Dariju Lorenci Flatz i Tarika Filipovića i repriza Pakla

Završni je koncert Oljkića do posljednjega mjesta ispunio foaje Kulturnoga centra na nastupu mališana iz Glazbene škole Franje Kuhača.

Ravnateljica škole Sunčana Bašić naglasila je kako škola i ovim nastupom dokazuje svoju izvrsnost, te da je svima čast što mogu zatvoriti ovogodišnji Oljkić.

„Javni su nam nastupi jako nedostajali, a djeci je važno da mogu pokazati što su za vrijeme školske godine naučili sa svojim mentorima“, zaključila je Bašić.

Ivan Kristijan Majić, ravnatelj Kulturnoga centra kaže kako je manifestacija unatoč problematičnom vremenu, premještanjima, kiši, oluji, i vrućinama okupila brojne mališane i njihove roditelje koji su tražili uvijek stolac i mjesto više. Djeca su s pozornošću i strašću pratila sve programe, a večeras s osmjehom na licu, uz djecu iz Glazbene škole, završavamo Oljkić, zaključuje Majić i dodaje kako je to bio važan trenutak i za mlade glazbenike budući da su pokazali što znaju pred značajnim brojem gledatelja i za to zaradili gromoglasan pljesak.

Osječku izvedbu drame „Da sam ptica“ Nikoline Bogdanović glumica Darija Lorenci Flatz posvetila je srebreničkoj tragediji, stradalima i onima koji tuguju, napisavši na društvenim mrežama „nikome, nikad više se ne ponovilo!“

Riječ je o kazališnoj predstavi koja govori o mladom bračnom paru koji sa svojom kćerkom krajem devedesetih godina bježi iz okupiranog Sarajeva. Lorenci Flatz naglasila je kako je predstava pripremana godinu dana, a rađena je gotovo terapeutski protiv potresa, korone, a u procesu su na osnovni tekst Nikoline Bogdanović dodavali svoja osobna iskustva i iskustva svojih bližnjih, priče koje su slušali i uz koje su odrastali. Priča je to koju su mnogi ljudi s ovih prostora prošli, pitanja egzila, prilagodbe na novu sredinu, sjećanja, povrataka, čežnje, nostalgije svima su nama obilježili život, a dva su lika, Mirna i Amir, utjelovljenje te priče i mislim da smo ju bili dužni ispričati, zaključuje Lorenci Flatz.

Tarik Filipović kaže kako je ova predstava svojevrsna oda onima koji su raseljeni, krhotinama života mladih ljudi koji su nakon tragedije rata rasuti po nekim drugim zemljama. Filigranski smo radili ovu predstavu s mladom redateljicom Arijom Rizvić i bilo se lijepo vratiti u mladost i djetinjstvo budući da smo oboje iz Bosne i Hercegovine, ali po prvi puta na kazališnim daskama govorimo bosanskim slengom, kaže Filipović. Večer u Parku kralja Petra Krešimira završena je ipak smijehom i ovacijama publike za ovaj glumački par koji izvrsno funkcionira na sceni.

Tjedan smo zaključili repriznom izvedbom predstave „Pakao (pandemije, potresa, pohlepe i požude) Dantea Alighieria u režiji Ivana Lea Leme, ponovno pred ispunjenim gledalištem Hrvatskog narodnog kazališta. Publika je i ovu izvedbu znala nagraditi velikim pljeskom.