Ana Rucner proslavlja 15 godina karijere koncertom u Osijeku

Nakon predstavljanja repertoara obljetničkih koncerata: 15 godina ljubavi za radost djece u Baranji, koje organizira u suradnji s Rotary klubom Zagreb Maksimir pozornica osječkog HNK (23.3) postat će svojevrstan vremeplov koji će posjetitelje odvesti do Aninih glazbenih početaka, nagrađivanih turističkih spotova, no i podsjetiti na popularne melodije iz „vječnih“ filmova.

Imali smo izvanrednu priliku napraviti intervju  s  violončelisticom Anom Rucner povodom 15 godina glazbene karijere i održavanja humanitarnog koncerta „15 godina ljubavi za radost djece u Baranji“ koji će se održati 23.3  u HNK u Osijeku i koncerta u Zagrebu koji se održao 19.3. na pozornici  zagrebačkog HNK.

Jeste li ponosni što ste spojili 15 godine karijere sa humanitarnim koncertom ?
15 godina je puno i malo u isto vrijeme, a od prvog dana moje karijere sam nastojala kada god sam mogla biti dio neke humanitarne akcije ili napraviti svoju. Sada kada slavim 15 godina svoje karijere željela sam je proslaviti na način da darujem, jer to sam ja. Volim svirati, dijeliti s ljudima, pomoći ljudima i volim dobru energiju. Biti će kratki dokumentarni film u sklopu koncerta koji radi moj prijatelj Jakov Sedlar i  pokazati će se osvrt Ane Rucner kroz godine moga sviranja. Sviram  violončelo već 26 godina, ali računam 15 godina otkako nastupam javno.

Kada je bio Vaš prvi susret sa violončelom i kako ste otkrili talent za glazbu?
Sviram još od svoje 6 godine, jer da bi postao profesionalan moraš početi svirati kao malen. 2002. godine sam krenula sam prvim spotovima i tada sam počela raditi glazbu. Odrasla sam u obitelji glazbenika i meni je glazba uvijek bila prirođena i tu negdje. Moja mama svira violončelo, tata mi svira violu, pa i brat, stric i  teta su glazbenici. Uvijek sam se divila majci koja je uspješna glazbenica violončelistica i krasna majka, te je mene i brata divno odgojila i naučila nas je svemu i bila mi je uzor. Bila je domaćica i imala karijeru, a podsvjesno sam i ja htjela biti takva. Dali su mi čelo kao maloj kiflici i ja sam počela svirati i zaljubila sam se.

Vaš glazbeni put se činio kao logičan  slijed događaja s obzirom na genetsku predispoziciju. Je li vaš sin ima interes prema glazbi?
Ispalo je tako no ne mora to tako biti. Ja sam glazbenik i moj bivši suprug je glazbenik, dok naš sin uopće nema interesa prema tome. Voli glazbu i ima odličan smisao za ritam i sluh, ali je u drugome svijetu koji je on izabrao i već ga od malena pokazuje. Mene je zadesilo da moj glazbeni put ima veze s mojim roditeljima. Bilo bi mi drago da ode u smjeru glazbe, ali kada imaš dijete podržiš ga u onome što on želi. Ako bi se odlučio poslije svirati za ovakav instrument je zakasnio, jer bi trebao s time krenuti od malena, pošto se ruka s godinama razvija i prilagođava  od manjeg prema većem violončelu.

Jeste li uvijek svirali isti instrument ili ste mijenjali nešto?
Reče Ana kroz smijeh:“ To nemojte ni pitati klasičara“. Kada od malih nogu kreneš s jednim instrumentom poput violine ili violončela onda ga sviraš cijeli život. Ima osnovna i srednja glazbena škola te akademija i onda poslije toga se usmjeravaš gdje misliš raditi ili se razviti u svom glazbenom svijetu. To se radi cijeli život  poput treninga u nogometu, svaki dan je vježba i nema pauze. Nekad bude kreativna pauza i inače se uspoređuje glazba i sport, jer se slično ophodi prema njima. Ne može profesionalac u sportu prestati trenirati, jer se ohlade mišići, a ja ne mogu prestati svirati. Ovo nije klasičan posao nego stil života.

Kako  ste se odlučili na humanitarni koncert „15 godina za radost djece u Baranji“?
Odmalena sam naučila da dijelim i imala sam stotine koncerata u životu koje sam poklonila nekome ili sam dobrotvorno  davala svoj novac. Već 7  godinu zaredom sviram na festivalu u Dubrovniku i uvijek je bilo u humanitarnu svrhu. To sam ja… Zašto baš Baranja?  Snimala sam u Slavoniji turistički spot „Drmeš pleše cijeli svijet“ i u Baranji „Kopački rit u ritmu Bolera“, te sam odlučila  doprinijeti ovdje potrebitima, jer davanje drugima je dio mene.

Je li Vaša glazbena karijera  vremenski utječe na obitelj?
Ovo je stil života, i ja mogu izabrati kada ću vježbati svirati. Imam sina i on mi je prije svega na prvome mjestu, ali posao koji radim ne mogu zanemariti i onda uvijek nađem neki balans. Smatram da dobro balansiram i moje dijete ima divnog oca koji se daje nesebično kad god treba isto kao i ja. Imam divne roditelje koji znaju pomoći kada nešto treba, ali ja ako nisam s instrumentom onda sam s obitelji, i nema trećih stvari tako da dobro ide.

Koja vam je najdraža glazbena suradnja?
Prije nekih pola godine sam svirala s gospodinom Joseom Carrerasom u Pulskoj areni i bila gošća, te mogu reći da mi je to bilo jako lijepo i posebno iskustvo.

Helena Mašaberg