Zašto je Uljanik morao propasti? – piše prof.dr.sc. Željko Požega za Nacionalniportal.hr

Zašto je Uljanik morao propasti? – pita se u svojoj novoj kolumni za Nacionalniportal.hr prof.dr.sc. Željko Požega i odgovara kratko i britko …

Zbog principa “usitnjenog vlasništva“ – ono kada si vlasnik malog dijela nečega od kojega nemaš nikakve koristi niti to možeš prodati – veli redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i predsjednik Gradskog vijeća Osijek.

Jedan bivši radnik, varilac iz Uljanika, za domaći portal opisao je što se godinama događalo u pulskom brodogradilištu, a ovdje ću izdvojiti nekoliko najzanimljivijih činjenica:

• u firmi je svejedno radi li netko ili ne, svi su imali gotovo istu plaću,
• radnik koji je potrošio kolut žice u mjesec dana imao je 400 kuna manju plaću od radnika koji je svaki dan potrošio kolut žice,
• brodove radi oko 1.000 ljudi, 3.000 ljudi su administracija i šefovi,
• neki radnici sjede, leže, spavaju, kartajuza vrijeme radnog vremena,
• niži šefovi imali su plaće 7.000 kuna, šefovi hala 11.000 kuna, a viši šefovi blizu 20.000 kuna.

Kada ovo pročitate, pitate se kako je to moguće i zašto su se radnici tako ponašali? Zato što im je uprava to omogućavala, odnosno zato što je uprava napravila takvu atmosferu u firmi u kojoj se ne cijeni poštenje, znanje i rad.

Umjesto pozitivnog sustava vrijednosti, oni su postavili sustav uravnilovke u kojoj “radio ili ne radio“ imaš istu plaću. Dakle, radnici nisu ništa krivi, oni su se psihološki ponašali sasvim normalno u postavljenih uvjetima.

A zašto je uprava na takav način vodila poduzeće? Zato što nije iznad sebe imala jednog ili nekoliko većinskih vlasnika koji bi ih čvrsto kontrolirali, usmjeravali, nagrađivali i kažnjavali. Vlasnici potonulog brodogradilišta su mnogobrojni radnici sa vrlo sitnim udjelima u firmi. Dakle, ne možemo zaključiti da uprave nisu krive, ali možemo zaključiti da su se i razne uprave godinama ponašale psihološki sasvim uobičajeno u datim uvjetima kada vlasnik ne dolazi i nije ga briga.

Kada smo bili djeca, stalno smo dan i noć igrali nogomet i uvijek nam je bio problem sa čijom ćemo loptom igrati, jer se učestalo događalo da baš onoga čija je lopta majka ljutito zove da smjesta dođe kući, a on, dakako, ponese sa sobom i loptu … pa mi ostali ostanemo bez lopte u najzanimljivijem trenutku i kod najnapetijeg rezultata.

Kako bismo tome doskočili, odlučili smo nas dvadeset dati svatko 1/20 cijene lopte i kupiti zajedničku loptu s kojom ćemo igrati nogomet. I kako je završila ta lopta? Isto kao i Uljanik. Nakon nekoliko dana smo je izgubili jer se nitko nije sjetio ponijeti je kući.

Što je svačije, to je ničije…