Nera Mamić: Veliki interview s osječkom glazbenicom

Dado Topić, Kićo Slabinac … pa, bez uvrede drugim glazbenicima, dugo nitko. A onda, uz Maria Rotha, Miju Dimšić i druge mlade glazbenike, Osijek je najzad dobio još jednu nacionalno prepoznatu glazbenu veličinu. Poslovično Split i Zagreb nude glazbenike za hrvatsko uho, no uz Neru Mamić se i Osijek upustio u glazbenu utrku. Hrvatska glazbena scena postala je bogatijom za jedno novo ime.

Dvadesetogodišnja Osječanka Nera Mamić široj se javnosti predstavila novim singlom “Jednostavna stvar”. Mlada i perspektivna pjevačica jedinstvenog stila i osebujnog glazbenog izričaja otkrila nam je zašto je posao profesionalnog glazbenika “kruh sa sedam kora” i kako je tekao njezin put do prvog samostalnog singla. 

Kao “klinka” dok sam pjevala, uvijek sam zamišljala da su četka ili lak za kosu – mikrofon. Roditelji su vrlo brzo shvatili o čemu se tu radi, uvidjeli su da pokazujem sklonost prema glazbi i upisali su me na osječke Zumbiće. Krenule su probe u određeno vrijeme, ne pjevaš u svakom trenutku, kad god ti padne na pamet nego imaš točno određen svoj tajming. U prvom razredu srednje škole su krenuli i prvi nastupi s jednim prijateljem, koji je inače gitarist. Tu sam se prvi put susrela s javnim nastupom gdje sam sama, odnosno gdje nemam oko sebe kolektiv od tridesetak cura, gdje sve što se čuje proizlazi iz mog glasa i njegove gitare – i to je sve.

Na showu Supertalent nastupila si 2016. godine uz pratnju Tomislava Jambrešića i dospjeli ste u polufinale. Prvi put si se predstavila i na nacionalnoj razini. Kako ti je iskustvo takvog medijskog eksponiranja pomoglo?

U svakom slučaju, to iskustvo je posebno i drugačije, zato što do tada nisam osjetila takvu binu, žiri ispred sebe i publiku koja nije došla na moj koncert nego je došla gledati show gdje se natječeš s nekim. Inače, ne volim natjecanja u glazbi i ne volim ocjenjivanja glazbe. Jasno je da se neke stvari mogu objektivno ocijeniti, koliko je netko vješt u tehnici i slično, ali ne mislim da je glazba kao pojava, fenomen, sklona tome da se može ocjenjivati u smislu “ovaj ima” ili “ovaj nema” lijepu pjesmu. Dakle, nema lijepe ili “nelijepe” pjesme. Tako da je bilo teško upustiti se u to sve, ali smo se htjeli okušati u tome. Predstavili smo se s nekakvim pop-jazzom. Bilo mi je iznimno drago da takvu vrstu glazbe koja nije u velikoj mjeri raširena u Hrvatskoj, čuo veliki broj ljudi. Smatram da je bilo kakav oblik reality ili talent showa medijsko eksponiranje na način da bljesneš i dobiješ  nekakvu medijsku pozornost, ali to je otprilike kao jedan eksponencijali rast i onda slobodan pad. Odskočiš, u 10 portala si i u 10 vijesti, u tom trenutku te ljudi gledaju, a sutradan pojavi se neka nova vijest, ti si potpuno zatomljen i nema te. Bilo gdje je taj neprirodan jak, intenzivan i brz rast, u pravilu, situacija ne završi dobro. Tako da svaki linearni rad, odnosno linearni uspjeh, onako kad ideš sporo, polako, strpljivo i planirano radiš na svojoj karijeri je to nešto što je održivo. Ni Josipa Lisac se nije prijavila na nekom od show-a i postala zvijezda. To su godine rada i strpljivosti, obilaženja ljudi s kojima želiš i ne želiš komunicirati, svašta tu bude.  S druge strane, to je odlična besplatna reklama i ako je doživljaš kao takvu, to je način promocije, a ne način da uspiješ onda su realty showovi prava stvar za tebe.

Vratila nam se Dora na male ekrane, a istaknula si kako nisi baš osobit pobornik glazbenih natjecanja, bi li to moglo značiti da te onda nećemo imati prilike gledati i slušati na tom natjecanju u nekoj skorašnjoj budućnosti?

Nikad ne bih rekla nikad, nizašto. Ja ne znam postoji li uopće u mom rječniku riječ “nikad”. Nemam predrasuda kada je riječ o glazbi. Dora i Eurosong, sve to skupa ima svoje čari. Ako budem procijenila da moja neka pjesma je ta koja bi se mogla dobro  uklopiti u taj stil i format, ništa nije isključeno. Sad trenutno mi to nije plan.

Osječanima dobro poznati a capella bend Akvarel, kojeg nema potrebe mnogo predstavljati jer svim ljubiteljima dobre glazbe ime sve govori, otvorio ti je svoja vrata, kako je krenula suradnja s njima?

Dolazila sam na njihove koncerte i čula sam ih jednom i na CMC-u. I vidjela sam da su to moji sugrađani i nekakva lokalna “spika”. Kroz neka prijateljstva sam došla i na nekoliko njihovih proba i zaljubila sam se u njih na prvi pogled i taj je suradnja krenula prije dvije godine. Jako dobro funkcioniramo i razumijemo se unatoč velikim razlikama u godini.

Jedan od nastupa Akvarela kojeg treba posebno istaknuti, svakako je koncert Beatles Revival Orchestra u Lisinskom gdje ste nastupili uz čitavu plejadu zvjezdanih imena hrvatske glazbene scene poput Radojke Šverko, Marka Tolje, Nene Belana i mnogih drugih. S njima si imala i čast izvesti kultnu pjesmu Let It Be. Osim što je to, bez sumnje, iskustvo koje se pamti do kraja života, jesu li ti “tutnuli” kakav koristan savjet kao stariji i iskusniji kolege?

Akvarel surađuje s riječkim glazbenikom i producentom Oljom Dešićem. Na dan tog koncerta došao je Olja do mene i rekao bi li željela imati svoj solo. Naravno da sam objeručke prihvatila, ali bila sam malo uplašena jer nisam imala mnogo vremena se pripremiti i razmišljala sam si “wow”, kako se moje ime uspjelo naći uz ova velika imena, to su ljudi koji su na sceni dvadeset – trideset godina, a ja sam tada tek napunila 18. Najviše sam savjeta “pokupila” od Nene Belana s kojim sam se i sprijateljila.Često Akvarel bude ‘backvokal’ na njegovim koncertima. Posebno bih istaknula i Marka Tolju koji je jako dobar i iskren dečko i ima odličan smisao za humor. Imali smo i jedan zajednički nastup u Zagrebu u Opera klubu  pa sam svakako iskoristila i tu priliku da se s njim dotaknem stvari koje se tiču moje karijere, a i sličnog smo glazbenog izričaja. Držim da je njegov put bio strahovito težak. Nije mu se dogodila hit pjesma i odjednom je Marko Tolja zvijezda. Deset godina je ulagao maksimalan trud u svoju karijeru. Ljudi često vide samo gotov proizvod na You Tube, a ne vidi se koliko je rada, energije i resursa ulaže sam. Rekao mi je da ne brinem i da je to zapravo najzdraviji put kada si stvarno daš vremena, to je taj linearan put s početka priče.

Ne smijemo nikako zaobići tvoj jedan glazbeni pothvat, za koji bismo rekli da je dosta bio hrabar jer si napravila poveći odmak od svog glazbenog izričaja, a to je onaj s “kontroverznim osječkim dvojcem” Krankšvesterom čiji tekstovi jednostavno pršte neskrivenim vulgarizmima. S njima si nastupala u Tvornici kulture, u Domu Sportova i Ferragosto jamu-u. Kako su te dečki prihvatili s obzirom na vaše dijagonalno suprotne glazbene pravce?

Misliš kako sam ja njih prihvatila? To je bolje pitanje. (Haha) To je bila suradnja na obostrano zadovoljstvo. Mislim da sam svojim stilom jako doprinijela i obijala njihovu glazbu, a oni su meni dali taj neki gard na pozornici, tu privilegiju da se oslobodim pjevati pred tolikom masom ljudi, tako da je iz te suradnje svatko izvukao nešto najbolje iz toga pa smo se međusobno najbolje prihvatili. Moj “uvjet” je bio da moji dijelovi nemaju nikakve vulgarizme jer jednostavno to nije moj đir i ne bih se osjećala ugodno.

Moramo priznati da je naziv tvog novog ujedno i prvog singla “Jednostavna stvar” vrlo zagonetan, a tekst još zagonetniji. No, u refrenu “kažeš” “Ja sam jednostavna stvar”. Je li Nera zbilja “jednostavna stvar”?

Iz svoje sam perspektive sama sebi jednostavna, a i mislim da sam i u odnosu s drugim ljudima jednostavna. Malo je potrebno da budem enormno sretna. Neke male stvari, drugima jedva zamjetne i oku nevidljive, u meni se manifestiraju kao velika sreća tako da u privatnom životu jesam jednostavna. I da, pjesma nije ljubavna, kao što mnogi misle. Opisala bih ju kao “višenamjensku” jer ostavlja prostora da ju primi svatko na svoj način. Zapravo je pjesma o pjesmi. O tom mom glazbenom putu koji se počeo događati.

Glazbu za “Jednostavna stvar” napisao je Olja Dešić, autorica teksta je Ivana Marinić, altistica Akvarela, a glazbu su snimila tri vrhunska instrumentalista iz Chicaga – Chris Miskel, Walter English i Maurice Fitzgerald koji je, između ostali, surađivao i s Beyonce. Kako si došla do njih?

Olja je taj koji je, osim što je poslovno nadaren i privatno je jako ekstrovert i topao i ljudima brzo uđe pod kožu i zavole ga. Tako da sve njegove prekooceanske suradnje su rezultirale time da je stvorio krug ljudi s kojima je održao kontakt, poslovnu i privatnu suradnju. Kada smo napravili pjesmu, preslušavali smo demo, on je došao na ideju, shvatio da ovo trebaju ljudi koji su izmisli tu glazbu, treba ju odsvirati afroamerička ruka. I razmišljali smo koga bi mogli zvati i on se sjetio njih. Oni su poslušali pjesmu, pjesma im se svidjela jer djeluju u tom žanru i onda je došlo do toga.

 Misliš li da bi ti ova suradnja mogla donijeti i inozemne ponude da svoju karijeru nastaviš graditi možda “s druge strane oceana”?

Inače volim putovati, obožavam putovanja i puno sam putovala kroz glazbu, najviše s Brevisicama, I svatko tko me poznaje, zna da su mi putovanja na listi najdražih stvari pri vrhu. Uopće nije isključena ta opcija, dapače, jako me zanima, jer glazba koja me ispunjava i s kojom se mislim baviti nije još nekako pronašla put do srca ljudi na ovim prostorima, a vani je to sasvim jedna normalna stvar, postoji dovoljan broj mjesta na koja ljubitelji te vrste glazbe mogu otići. Iako je konkurencija velika i tržite je veće, mislim da bih vani brže doprla do ljudi s tom glazbom, a ovdje ću ipak morati napravti jedan mikro kompromis u kojem ću tu svoju glazbu morati malo obojiti pop žanrom i omekšati to sve skupa da bi to sve zajedno bilo pitko ljudima kojima koji žele čuti tu vrstu glazbu.

Govoreći u kontekstu aktualnog problema iseljavanja koji je zahvatio Slavoniju, baviš se poslom koji je i po svojoj prirodi mobilan, razmišljaš li o odlasku u inozemstvo?

Svakako mi je bilo u interesu predstaviti se prvim singlom na hrvatskom jeziku na tlu na kojem sam odrasla, jer prvu pjesmu koju sam pjevala bila je na hrvatskome jeziku. Htjela sam dati šansu ovom podneblju, svome gradu, svojoj zemlji. Mislim da si ne bi oprostila da sam prvo otišla van i tamo nešto gradila, ne bih se osjećala dobro. Htjela sam dati šansu ovom svemu i pod ocjenu da i ne uspijem i da ne budem prihvaćena. U slučaju da vidim da to ovdje neće funkcionirati uopće nije isključeno da ne bih potražila svoj put vani, nisam ona osoba koja će odustati od svog cilja, odnosno promijenit cilj, već će promijeniti lokaciju.

Foto: Dubravka Krmpota