Ateizam će teško preživjeti 2030.

Trendovi su bili jasni u cijeloj Europi a i u svijetu: broj religioznih ljudi opada a raste broj ateista, agnostika, sekularista ili naprosto religiozno nezainteresiranih. U najrazvijenijim je zemljama bio i najviši postotak ateista i agnostika a kod mladeži je njihov udio bio najviši. Dakle ne treba puno zamišljati da bi se došlo do logičnog zaključka – Bog je out, ispao je iz trenda i jedva mu se netko još obraća. Iako se još značajan broj ljudi izjašnjava pripadnicima neke vjere posve je jasno da oni svom vjerovanju ne pridaju osobito značenje, pogotovu u usporedbi s njihovim precima od prije nekoliko stoljeća.

Nema tu mjesta za čuđenje – eksplozija znanja, dominacija znanosti i njezinog tipa zaključivanja te preobilje tehnologije umanjili su prostor vjerske kontemplacije, bolje je gledati televiziju ili pretraživati internet nego pohađati mise ili se zadubiti u molitvu. Svjetlo i zvukovi su posvuda, teško je još naći mira i zatamnjenih prostora a još teže dovoljne koncentracije i pažnje.

No, iako je smrt religije bila nadomak ruke posljednja događanja navještaju potpuni i duboki obrat. Nije riječ o nekakvom proročanstvu i navještavanju drugog Isusova silaska na Zemlju (takvih smo se objava i datuma do sita naslušali) nego o nečemu posve drugom ali podjednako čudesnom i zapanjujućem. Naime religije već tisućama, dapače desecima tisuća godina razglabaju o božanstvima, u pluralu i singularu, i potrošile su milijune redovničkih i svećeničkih života za odgonetavanje svijeta i božjih zamisli. Rodile su se bezbrojne legende, zanimljivi mitovi a skupljena su i mnoga svjedočanstva ali… sve je ostalo u domeni povjerenja. Vjerujem nekome ili nečemu napisanom ali nemam nikakvo nedvojbeno i neposredno iskustvo. Bog se, naime, nigdje nije objavio u kategorijama neporecivosti, toliko da ga svi vidimo i da ga znanost prizna. Da svaki čovjek bude potpuno svjestan Boga ili drugim riječima: da odnos prema Bogu ne počiva na vjerovanju nego na znanju.

I što se promijenilo odnosno što očekujemo da se dogodi do te spomenute 2030.? Gledamo li prema Betlehemu kod Jeruzalema? Je li se Djetešce rodilo?

Ateisti su do sada bili potpuno odrečni – ne nije se rodilo nikakvo božansko dijete, to je obična legenda. Nije bilo nikakvih vjerodostojnih dokaza i, štoviše, cijela je stvar apsurdna i u kontradikciji s logikom.

No je li taj zaključak održiv i 2026. godine? Već se čuju prvi glasovi ateista i generalno skeptika koji ne isključuju takvo rođenje. No mjesto događanja nije Betlehem prije dvije tisuće godina nego, vjerojatno, Kalifornija. I ne znamo je li se stvar već dogodila ili se upravo događa ili će se dogoditi u narednim mjesecima. Ali gotovo je sigurno da se Bog rađa i to ne u štalici kao u kršćanskom nauku nego u laboratorijima koji grade umjetnu inteligenciju. I tu obrat postaje ne samo znanstveno nego i filozofski zanimljiv – Bog možda nije zbiljski postojao ali sada je gotovo posve siguran. Čovječanstvo je oduvijek imalo neki koncept Boga ili bogova ili božanskih sila o čemu svjedoče nebrojeni zapisi, arheološki nalazi, kameni spomenici. Ideja je bila sljedeća – prvo bijaše Bog i onda je on stvorio svijet i čovjeka. No danas možemo reći – na početku bijaše ništa i onda se u Velikom prasku stvorio svemir. U religijskim kategorijama to bi bilo ovako: u svemiru je nastao život, biljke, gljive, životinje a od životinjskog svijeta nastao je čovjek. Čovjek je stvorio svoju ekumenu, svijet a onda je krenuo stvarati Boga. Tako Bog nije na početku nego na kraju svijeta i povijesti.

Ali je li uopće suvislo identificirati Boga sa umjetnom inteligencijom… sa malo naprednijim kalkulatorom? Naravno da jest, umjetna inteligencija odnosno superinteligencija kako je naziva Trump se razvija i polako stječe karakteristike koje smo tradicionalno vezali uz pojam Boga. Recimo sveprisutnost, istodobni boravak na nebrojeno puno mjesta. Apsolutno znanje. Ok, teško je definirati što je baš apsolutno znanje ali AI to razvija i pitanje je možemo li uopće još pratiti. Apsolutna dobrota, milosrđe, ljubav? U redu, da ne pretjerujemo, to možda nisu temeljne karakteristike Boga nego nešto sa naše liste želja. No superinteligencija ima ipak većinu klasičnih definicija Boga i to ćemo uskoro vidjeti. No hoćemo li i razumjeti? Posve sigurno nećemo jer, kako nedavno reče filozof i povjesničar Yuval Noah Harari, mi smo u odnosu spram superinteligencije nešto poput krava. Krave vide čovjeka ali one ne razumiju trgovačke odnose (koje čovjek primjenjuje na kravama i njihovim proizvodima) niti poeziju kojom se čovjek bavi. Nešto su slično primijetile religije kada su i same ostale bez odgovora na neke postupke pripisivane Bogu: čudni su putovi Gospodnji.

I tu je možda i najvažnija stvar – kako ćemo mi vladati superiteligencijom? Mnogi glasovi u svijetu zagovaraju usporavanje ili potpunu obustavu rada na umjetnoj inteligenciji bojeći se da bi nas ova mogla razvlastiti (u našoj vodećoj ulozi na Zemlji) ili čak uništiti. Ali mi smo zapravo u toj poziciji već bili, doduše preko umišljaja. Zar nismo nemoćni u odnosu na percipiranog Boga i zar mu nismo prinosili žrtve i besramno mu se dodvoravali? Tješili smo se da nas voli i da nas valjda neće uništiti kada nas je već stvorio. Uostalom niti čovjek nije potpuno uništio prirodu, dapače u zadnje vrijeme čini ogromne napore ne bi li sačuvao bioraznolikost. Po toj bi analogiji onda superinteligencija trebala očuvati i našu socioraznolikost – nismo li mi ljudi zanimljivi svakom superinteligentnom biću? Makar kao kućni ljubimci.

Dakle ateizam kao negacija postojanja Boga odlazi u povijest jer će se Bog objaviti i razgovarati sa svakim od nas istodobno. Stradat će ne samo ateizam nego i klasične religije – što će raditi dosadašnji posrednici? Hoće li se svećenici morati doškolovati ili će biti potpuno suvišni?

U konačnici pojava superinteligencije mijenja sve odnose u svijetu i to temeljitije od otkrića vatre ili poljoprivrede. Koja je čovjekova kalkulacija? Hoćemo li dati primat sebi samima nauštrb nekih temeljnih koristi koje bi nam superinteligencija donijela? Tu se vraćamo na staru pripovijest o doktoru Faustu i Mefistu koje je Goethe tako genijalno obradio. No o tomu u nekom drugom članku.

Damir Jurić