Bogdanović je rođen u Osijeku 17.6.1974. godine, a Akademiju umjetnosti završio je u Novom Sadu. Već je godinama jedan od zaštitnih znakova dramskog ansambla HNK Osijeka čiji je član od 2011., kada se nakon 20 godina i vratio u rodni grad.
Na Bogdanovića je prije četiri dana na pješačkom prijelazu na Trpimirovoj ulici naletio terenac kojim je upravljao 22-godišnji vozač, a zatim pobjegao s mjesta nesreće. Policija ga je kasnije uhitila i sada se nalazi u jednomjesečnom pritvoru. Na stranicama Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku je objavljeno kako postoji “osnovana sumnja da je osumnjičeni 22-godišnjak 21. prosinca 2019. u 22,36 sati u Osijeku, upravljao osobnim automobilom svjestan da nije obučen za upravljanje motornim vozilom B kategorije zbog čega može ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu. Osnovano se sumnja da dolaskom do raskrižja gdje je iscrtan obilježeni pješački prijelaz, nije mu se približavao takvom brzinom da ne ugrožava pješake koji su već stupili na pješački prijelaz, pristajući da takvom vožnjom ugrozi druge sudionike u prometu. Uslijed tog je propusta, osnovano se sumnja, prednjim dijelom vozila udario u pješaka (1974.) koji je u tom trenutku prelazio preko navedenog pješačkog prijelaza te je od siline udara odbačen i pao na kolnik zadobivši osobito teške tjelesne ozljede opasne po život. Postoji osnovana sumnja da se osumnjičeni 22-godišnjak nakon nesreće, iako svjestan da je radnjom u prometu ozlijedio drugu osobu, udaljio vozilom s mjesta prometne nesreće ne obavijestivši o tome policiju.“
Unatoč naporima liječnika u Kliničkom bolničkom centru Osijek, Aleksandar Bogdanović izgubio je bitku za život na sami Božić. Ozljede glave bile su preteške. Njegovi kolege i prijatelji opraštaju se od njega na društvenim mrežama.
Osječka književnica Ivana Šojat zapisala je: „Nisu svi ljudi samo ljudi – ima ih koji su ljudine, kojima su duše prevelike za tijela skrojena za zemaljski život. Ima ih za koje mislite da im se nikad neće dogoditi ništa, ponajmanje smrt, nego da će neokrhnuti nastaviti i kad više ničeg ne bude bilo. Ima ih bez kojih ne možete pojmiti svakodnevicu… A ima i tuga koje vam skamene usta. I pero. Pa skoreni u tuzi pregolemoj ne možete ništa. Samo šutjeti u užasu trenutka koji je premračan i za što. Najmanje za govor o nekom velikom u vremenu prošlom. Zato neću vrijeme prošlo. Odbijam ga. Aco je velik Čovjek, izvanserijski glumac, ljudina, divovska duša koja bi i na lakat ako je o istini. On je moj Rudolph unterstadtski, najdraži, Lucijin emetski otac. On je moj prijatelj zbog kojeg se nadam da anđeli nebeski znaju tko im je došao i da će biti milosrdni, umilni. I prema njemu i prema onima, svima nama, koji si još ne možemo ni predočiti da Ace više nema, da više nije s nama.“
Od glumca se oprostio i novinar Saša Drinić: „… i s kim ću se ja sad zabavljati u eterima, boriti za zrak od smijeha i puštati ručnu… kome se diviti na sceni…. tko će me dotaknuti u prolazu do pozornice u kostimu predstave? Kome ću od srca stisnuti ruku za briljantnu izvedbu? Tko će biti “najsjajnija zvijezda kazališnog prijelaznog roka”, kako sam Te nazvao nakon prvog gledanja? Tko će mi reći “ne ustaj, ja ću sjesti”? Sve to nosiš sa sobom. Okrutno prerano spušta se zastor, ali pljesak za virtuoza odzvanjat će zauvijek.“
